Crno more E-Book

Neal Ascherson

• Herausgeber: V.B.Z. d.o.o.
• Kategorie: Geisteswissenschaft
• Sprache: Englisch

Seitenzahl: 501

Veröffentlichungsjahr: 2017

Beschreibung

Crno more

Leseprobe

Neal Ascherson

Crno more

knjiga 427.

glavni urednik:Drago Glamuzina

izvršna urednica:Sandra Ukalović

Neal AschersonCrno more

izdavač:V.B.Z. d.o.o., Zagreb10010 Zagreb, Dračevička 12tel: [phone], fax: [phone]e-mail: [email protected]

za izdavača:Mladen Zatezalo

urednik knjige:Stjepan Ravić

lektura:Filipa Lipnjak

korektura:Martina Lončar

grafička priprema:V.B.Z. studio, Zagreb

tisak:Znanje d.o.o., Zagrebveljača 2016.

Neal AschersonCrno more

S engleskoga prevela:Sabine Marić

Prijevod predgovora:

Petar Vujačić

2016.

knjiga 427.

naslov izvornika:Neal AschersonBLACK SEA

copyright © 2016 by Neal Ascherson, 1995., 2007.foreword © Neal Ascherson, 2011., 2015.All rights reserved.

copyright © 2016. za hrvatsko izdanje:V.B.Z. d.o.o., Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 924948.

ISBN: 978-953-304-777-5 (tvrdi uvez)

Mome ocu

Predgovor

U godinama nakon izlaska ove knjige svijet je shvatio da mora razbijati glavu zbog crnomorske regije. Desetljeće i pol nakon kolapsa Sovjetskog Saveza 1991., nove granične crte ostale su stabilne. Većina vlada zemalja oko mora bavila se unutarnjim trvenjima s ciljem uspostave apsolutne vlasti i obuzdavanja lokalnoga kaosa. No početkom 21. stoljeća, gotovo bez upozorenja, crnomorske granice zaljuljale su se uz novu eru političkih potresa.

Oko Crnoga mora brojimo četiri spektakularne pobune koje su privukle pozornost svijeta, kao i dva manja rata. „Ružičasta revolucija“ u Gruziji 2004. i „Narančasta revolucija“ u Ukrajini godinu dana poslije prošle su gotovo bez krvi. Baš kao i golem, iako jalov, val protuvladinih prosvjeda koji su 2013. godine potresli Istanbul i druge turske gradove. No ruske su snage 2008. godine pokrenule kaznenu ekspediciju na Gruziju, dok je krvavi drugi ukrajinski ustanak doveo do ruskog podrivanja i aneksije Krima 2014. godine, kao i do niza, iz Rusije sponzoriranih, pobuna u gradovima jugoistočne Ukrajine.

Prvi sukob s Rusijom započeo je u kolovozu 2008., kada je gruzijski predsjednik Šalikašvili nepromišljeno napao Južnu Osetiju, odakle ga je istjerao snažan ruski protunapad. Tenkovi su prodrli duboko u gruzijski teritorij. Tisuće Gruzijaca napustilo je svoje domove; bombardiran je grad Gori (Staljinovo rodno mjesto). Prije povlačenja, Rusi su planski uništili sve vojne baze i opremu što su ih zatekli u zapadnoj Gruziji.

Tih nekoliko tjedana Gruzija se našla u žiži svjetske pozornosti. Gotovo odmah nakon prekida vatre, Rusija je priznala suverenu neovisnost Južne Osetije i Abhazije. Iako su te dvije sićušne pokrajine odbacile gruzijsku vlast još prije gotovo dvadeset godina, Sjedinjene Države, NATO i Europska Unija jednoglasno su to priznanje proglasili povredom gruzijskog „teritorijalnog integriteta“.

Druga ukrajinska revolucija otpočela je u studenome 2013., kada je predsjednik Janukovič podlegao ruskim pritiscima i odbio predloženi sporazum o pridruživanju Europskoj Uniji. Nakon višemjesečnih prosvjeda, sa središtem u Kijevu, došlo je do ubilačke pucnjave te je predsjednik pobjegao u veljači 2014. godine. Nova privremena vlada preuzela je vlast, ali ruski predsjednik Putin smjenu je proglasio protuzakonitim državnim udarom. Mnogi rusofoni Ukrajinci iz istočne Ukrajine dijelili su njegovo mišljenje i tvrdili da u Kijevu stoluje novi, „fašistički“ režim. U veljači 2014., poslije Janukovičeva bijega, naoružane milicije potpomognute Putinom izjavile su da djeluju u ime većinskog ruskog stanovništva Krima te su preuzele nadzor nad poluotokom, gdje je i dalje bila smještena baza ruske Crnomorske flote u Sevastopolju.

Nekoliko tjedana poslije, kao muzika za uši velikom domoljubnom slavlju u Moskvi, dolazi do aneksije („povratka“) Krima Ruskoj Federaciji. Proruske pobune buknule su u najvećim gradovima istočne Ukrajine, što je dovelo do dugotrajnih i krvavih sukoba sa snagama nove kijevske vlasti.

„Zapad“ je sa svoje strane priznao novu ukrajinsku vlast te u lipnju 2014. potpisao sporazume o pridruživanju Europskoj Uniji s Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom. A to je do samog ruba dovelo dugo razdoblje suparništva između Rusije i Zapada u crnomorskoj regiji čiji korijeni sežu – prije gruzijske i ukrajinske krize – do rusko-američkog nadmetanja za nadzor nad kaspijskom naftom i plinom.

Silnice iza svih tih napetosti i provala sukoba izviru iz Putinova projekta obnove Rusije kao staromodne „velesile“ koja bi nadzirala međunarodne odnose svojih susjeda, a od ostatka svijeta tražila da je se plaši i poštuje. Zapad je, sa svoje strane, odlučio to protumačiti kao program učinkovite obnove geografije moći staroga Sovjetskog Saveza te uzvraća – preko NATO-a i Europske Unije – trajnim i polaganim širenjem utjecaja na istok i crnomorsku regiju. Ruski upad u Gruziju i neskrivena ruska vojna podrška pobunjenicima u Ukrajini (iako uporno demantirana) bili su reakcija na primijećeno širenje tog utjecaja.

Danas nijedan europski i američki vođa Crno more ne može smatrati „perifernim“ područjem. Politički, ono se pretvorilo u opasnu zonu u kojoj se stvara budući odnos Rusije prema Zapadu – Europskoj Uniji, NATO-u i Sjedinjenim Državama. Ekonomski, Crno more i Južni Kavkaz postali su područja gdje se Rusija i Zapad bore za nadzor nad naftovodima i tankerskim rutama kojima se iz Kaspijskog jezera prevoze nafta i plin.

Čak i prije početka rata u Ukrajini, Crno more postalo je tema napetih konferencija, „akcijskih planova“ i „susjedske politike“. Većinu njih osmislila je ili, najblaže rečeno, potaknula, Europska Unija. Ulazak Poljske u Uniju 2004. godine značio je da neovisna Ukrajina, povijesno najbliskija susjeda Poljske, odjednom postaje tema – gotovo i nevidljivi partner – svim raspravama u Bruxellesu. U siječnju 2007. dvije crnomorske države, Rumunjska i Bugarska, pridružile su se Poljskoj kao punopravne članice EU.

Njihovim pristupanjem EU je „posjedovala“ ukupno dvadeset sedam država. Zatim je uslijedila stanka dok se Unija, kao prežderani piton, trudila probaviti vlastitu naglo i golemo širenje poslije 2004. godine. No, u drugu ruku, bilo je to mračno razdoblje. Globalni financijski kolaps 2007. – 2008. poremetio je krhku i osjetljivu arhitekturu „Eurozone“ i neke nesmotrene članice doveo do ruba propasti. U međuvremenu su Rumunjska i Bugarska, nekoliko godina nakon pristupanja EU, shvatile da su im razmjeri korupcije, kršenja ljudskih prava i utjecaja mafije („kleptokracija“) ostali na istoj razini, koja je morala biti smanjena prije pristupanja 2007. godine.

Sve to pomaže u razjašnjavanju razloga zbog kojih prijedlozi o novom proširenju tjeraju Europljanima strah u kosti. Zbog toga su se dvije crnomorske države, Turska i Ukrajina, suočile s vremenski neodređenom odgodom donošenja konačnog programa njihova pristupanja u članstvo. Još jedan čimbenik koji ograničava politiku EU prema Ukrajini, i osobito Gruziji, jest neodlučnost Unije kad je u pitanju Rusija. EU čezne da je Moskva voli i poštuje, i da „ponovno obnovi“ taj odnos. No istodobno podražava Sjedinjene Države, kritizirajući mračno stanje građanskih sloboda u suvremenoj Rusiji glasnim osudama ruske intervencije na Krimu i istočnoj Ukrajini te oplakivanjem „ruske okupacije suverenog gruzijskog teritorija“ (odnosno priznavanja neovisnosti Abhazije i Južne Osetije). Takav sukob ciljeva paralizira „susjedsku“ inicijativu EU u crnomorskoj regiji.

Kad sam počeo pisati Crno more, istočna Europa i zapadna Euroazija živjele su u apokaliptičnim vremenima. Sovjetski Savez raspao se na dijelove i time prouzročio industrijski i financijski kolaps u nekoć kontinentalnoj planskoj ekonomiji. Od Bugarske pa sve do Gruzije, u svaki crnomorski grad ulazilo se kroz sablasni, hrđom izjedan pojas napuštenih tvornica. Istodobno su se otvarala groblja povijesti, s obzirom na to da su se potlačene nacije dizale iz mrtvih kako bi ponovno ostvarile vlastiti identitet i pravo na suverenost. I sve redom činile su to prizivajući povijest, a često su je i izmišljale.

Danas ondje vlada čudan, ali divljenja vrijedan ekonomski oporavak. Gradovi su ponovno oživjeli malom privredom; nova bogata klasa (koja je odavno uvelike prerasla onu šačicu zločinaca-oligarha) živi u ograđenim i čuvanim stambenim naseljima, gdje su nekoć stajale stare tvornice.

Nema povratka tim danas izgubljenim teškim industrijama. Kao što nema povratka ni onim bogato opremljenim oceanografskim institutima koji su nekoć gusto napučivali sovjetske obale Crnoga mora. Sredinom devedesetih godina, zagađenje, pretjeran izlov ribe i napadi novih invazivnih vrsta načeli su ekosustav i stvorili prvo beživotno more na svijetu. No danas, spojem međunarodne akcije i nepredviđenih prirodnih uzroka, riblji fond ponovno je u porastu i popravlja se kakvoća vode.

Na obali se i dalje otvaraju grobovi. Politika identiteta i stvaranje povijesnih mitova ključaju još uvijek diljem regije. Osobito snažno fermentiraju u podijeljenoj Ukrajini, no najmoćniji su na sjevernom Kavkazu, unutar granica Ruske Federacije. Ondje tek rođena, no sve bjesomučnija borba mobilizira tamošnje nacionaliste, borce za etničku vendettu, eskadrone smrti zavađenih mafijaških glavešina i džihadističkih bombaša-samoubojica. Katkada kao žrtve padaju susjedne zajednice; katkada su žrtve lokalni političari i dužnosnici. No Rusi postaju sve češće mete. Gotovo svaki tjedan donosi vijesti o strahotama terora u ruskim gradovima, često i u samoj Moskvi.

Suparništvo između tih sićušnih neovisnih republika nije samo nasilno. Ono je kulturno, povijesno, često i arheološko. Svako planinsko selo prerađuje svoje udžbenike povijesti u manifeste okrenute protiv susjeda: „Mi, i samo mi, donijeli smo vam pismenost i kulturu tijekom našeg Zlatnog doba prije dvije tisuće godina“. Takvi priručnici, pisani često lokalnim narječjima, i još češće djela maštovite fikcije, rastuća su industrijska grana čerkeskih i osetijskih intelektualaca. Ruska vlast preuzela je neopisiv rizik organizacijom Zimskih olimpijskih igara 2014. u Krasnoj Poljani, simboličkom mjestu gdje su ruske snage slavile svoje osvajanje Kavkaza prije 150 godina.

U Ukrajini, još rastrganoj ratom u vrijeme nastanka knjige, nema dogovora ni o prošlosti ni o budućnosti. Mladi prosvjednici Narančaste revolucije obično su skandirali: „Samo želimo živjeti u normalnoj europskoj državi“. No Ukrajincima tek ostaje da odluče – pregovorima ili oružanom silom – odnosi li se riječ „normalno“ na onaj povijesno utemeljeni „romantičarski“ nacionalizam zapadne Ukrajine s naglaskom na jezik i kulturu ili na urbani svjetonazor rusofonog i industrijaliziranog istoka zemlje.

I u Gruziji se kote plitki grobovi. Nije samo u pitanju „eksterni“ sukob etničko-nacionalističkih razmjera – dakle, neovisnost Abhazije i Južne Osetije. Ima tu i unutarnjih trvenja, s obzirom na to da tenzije nastaju između središnje vlasti u Tbilisiju i nekih „manjinskih“ okruga. Osobito armenska manjina, okupljena u pokrajini Javakheti, smatra da se našla pod kulturnim i ekonomskim pritiskom Tbilisija – nedavne obrazovne reforme, koje nalažu da se ispiti moraju pismeno i usmeno polagati na gruzijskom jeziku, smatraju se diskriminacijom armenskih studenata. Oni moraju naučiti gruzijski kako bi ostvarili napredak u obrazovanju i javnoj karijeri, a to im se gadi.

Sve je to dio mnogo šire kulturološke boljetice koja pogađa ne samo Kavkaz nego i crnomorsku regiju u cjelini – osim država Ruske Federacije. Ruski jezik koji se poučavao u svim školama Sovjetskoga Saveza postao je kontinentalni lingua franca koji povezuje većine i manjine u nešto nalik zajedničkoj kulturi. Danas, nakon kolapsa SSSR-a 1991. godine, učenje ruskog jezika nije više obvezatno u postsovjetskim nacijama te je često posve isključeno iz nastavnog programa. Mladi Armenci, Gruzijci ili Abhazijci – novorođenčad u času smrti Sovjetskoga Saveza – ne mogu komunicirati sa svojim susjedima onako kako su to činili njihovi rusofoni roditelji. Njima su preostali samo vlastiti jezici i, moguće, nekoliko rečenica američkoga engleskog. U vremenu politike identiteta taj gubitak transcendentnog jezika zapravo je duhovno sakaćenje i mračan znamen.

Prvi argument ove knjige glasi da je Crno more – njegovi narodi i obale, njegova riba, njegove vode i nemjerljivo duboka povijest – jedinstven civilizacijski krajobraz. Nijedan dio nema smisla ako ga se odvoji od drugih. No nijedna značajka nije toliko ključna za Crno more koliko neprekidna mijena unutar svih tih dijelova. Ono nikad nije bilo postojano, „eternalno“ mjesto. Njegovi narodi u pokretu su najmanje pet tisuća godina. Isto tako, sva stvorenja u vodama Crnoga mora živjela su u stanju neprekidne prilagodbe dok se klima i riječni tokovi mijenjaju i dok strane vrste nadiru u more i svrgavaju jednu „prirodnu ravnotežu“ za drugom. U godinama nakon nastanka ove knjige, ljudske migracije i ekološke promjene zahvatile su i Crno more, na način koji nisu predvidjeli ni političari, ni biolozi, a ni pisci knjiga.

Neal Ascherson,

lipanj 2015.

Zahvale

Mnogi ljudi, živi i mrtvi, pomogli su mi u pisanju ove knjige. Shvatio sam da se ideja o njoj rodila u meni kad sam imao šesnaest godina i čitao klasik Mihaila Rostovceva o povijesti Crnoga mora, Iranci i Grci u južnoj Rusiji. U to sam vrijeme u školi učio o latinskoj i grčkoj književnosti i razmišljao o tome koliko je važno ne biti tipiziran kao „klasičar“. Pokušao sam otkriti privatnu nišu iz koje klasični svijet ne bih promatrao kao Grko-Rimljanin – ili kao učenik koji je prisiljen na postviktorijansku verziju grčko-rimskog misaonog sklopa – nego kao obrazovani autsajder. Želio sam biti monah koji piše stihove na latinskom ili opasni Skit koji putuje s malo prtljage i ne ostavlja tragove. U svakom slučaju, otkrivanje Rostovceva predstavljalo je stvaralačku invaziju i zaokupljenost koje se nikad nisam riješio. Veći dio života prošao je prije no što sam mogao izvršiti zadatak, prije no što sam stajao nad grobnim humkom nomadskoga kralja iznad ušća Dnjepra ili Dona. Ali Rostovcev je bio taj koji je izdao prvu zapovijed.

Želio bih zahvaliti autorima knjiga na koje sam se pozivao u određenim poglavljima, osobito Alanu Fisheru (Krimski Tatari) i Patriciji Herlihy, čija je izvrsna knjiga Odesa: povijest bila moj glavni izvor za povijest toga grada u devetnaestom stoljeću. Herodotovo zrcalo Françoisa Hartoga, u čudesno jasnom prijevodu Janet Lloyd s francuskog jezika, u središtu je nekoliko mojih rasprava, kao i knjiga Edith Hall Izmišljanje barbara. Mračna i proročanska knjiga Anthonyja Pagdena Europski susreti s Novim svijetom pomogla mi je shvatiti što to znači putovati među kulturama. Što se tiče ekologije Crnoga mora, većinu podataka i ideja pronašao sam u djelima Laurencea Meea i J. F. Caddyja, koji su bili strpljivi i pomagali mi oko mojih upita. Razmišljanja Toma Nairna o nacionalizmu vodila su me u svemu što sam napisao o toj temi.

Najviše zahvaljujem dvjema osobama za pomoć i podršku. Marzena Pogorzały pomno je provela i savršeno predstavila istraživanje vezano za boravak Adama Mickiewicza u Odesi i na Krimu te neobičnu ideologiju „sarmatizma“ koju je njegovala stara poljska aristokracija. Svesci izvadaka koje mi je ostavila, sami su po sebi zanimljivi za čitanje i zauvijek ću joj ostati zahvalan. Profesor Anthony Bryer sa Sveučilišta u Birminghamu odveo me na 18. Svjetski kongres bizantologije u Moskvi u kolovozu 1991. te sam tako bio svjedok neuspješnog puča koji se dogodio nekoliko dana nakon kongresa i koji je konačno uništio Sovjetski Savez. Podijelio je sa mnom svoje golemo znanje o povijesti Bizanta, ponajprije o Trapezuntskom Carstvu, neumorno me opskrbljujući idejama i kontaktima. Moje greške i iskrivljena razmišljanja samo su moja i nadam se da će mi oprostiti. Također sam duboko zahvalan Igoru Volkovu s Katedre za arheologiju na Rostovskom državnom sveučilištu iz Rostova na Donu koji mi je pokazao grad i muzej u Azovu, opskrbio me stručnom literaturom o povijesti donjeg toka Dona i odgovarao na kasnije upite dugačkim i korisnim pismima o povijesti i arheologiji južne Rusije.

Želio bih zahvaliti Anatoliju Iljiču Kudrenku, ravnatelju muzeja u Olbiji, i osobito Valeriju Fedoroviču Česnoku, ravnatelju muzeja u Tanaisu, koji mi je dopustio da ostanem na terenu, pomogao da se organizira program za mene te mi ponudio prijateljstvo i savjete. Pozdravi i za Irinu Toločko i Ženju Malčenko, Jurija i Volođu Gugueva; i za Innu Soltys, koja je bila moja prevoditeljica u Odesi i pokazala mi svoj grad. Također sam zahvalan dr. Georgeu Hewittu iz Škole za orijentalne i afričke studije u Londonu, čiji su mi uvodi i kontakti pomogli da upoznam i istražim Abhaziju, namještenicima Ukrajinskog instituta za ekologiju mora u Odesi, i Timothyju Tayloru sa Sveučilišta u Bradfordu, koji je proveo toliko vremena sa mnom razgovarajući o Sarmatima i Tračanima, i koji mi je ustupio kopije svojih radova te radova Tadeusza Sulimirskoga. Naposljetku, želim zahvaliti Wolfgangu Feursteinu što me je srdačno primio u svome domu u Schwarzwaldu i što je toliko otvoreno i strastveno pričao o svom radu o kulturi Laza.

S vremena na vrijeme, izmoren, prljav i gladan dolazio sam pred vrata moskovskih dopisnika Independenta, ponekad u strašno kriznim trenucima. Uvijek su me primili s dobrodošlicom. Ništa ne može nadoknaditi ljubaznost Petera Pringlea i Eleanor Randolph, ili Andrewa i Marthe Higgins. Zauvijek ću pamtiti dane i noći provedene s njima.

Ne bi bilo knjige ni zahvala bez strpljenja, ohrabrivanja i popustljivosti moje supruge, Isabel Hilton, koja je nekoliko godina podnosila prekinute praznike i usamljene vikende. Nadam se da će ova knjiga barem malo nadoknaditi sva ta uskraćivanja.

CRNO MORE

Uvod

Moram priznati da mogu biti savršeno sretan dok čitam...

i isto toliko sretan dok mi kroz prste curi pijesak i odmaram cijelo svoje biće,

dok vjetar dodiruje moje obraze svojim svježim i vlažnim rukama.

Čini se da je zadovoljno jer nema ni jedne druge duše na plaži,

sve do obzorja gdje su plavkasti rtovi nalik na družinu medvjeda

koja prekriva morsku površinu.

Cijeli dan travke šuškaju na brdima.

Beskrajno star, taj nježni zvuk koji se na ovoj obali čuje već stoljećima,

govori o ljubavi spram mudrosti i jednostavnosti.

Konstantin Paustovski, Godine nade

U ovo [homersko] doba, more nije bilo plovno i zvali su ga „Axenos“ (negostoljubivo) zbog zimskih oluja i surovosti plemenâ koja su živjela oko njega, osobito Skita koji su žrtvovali strance... ali kasnije su ga zvali „Euxeinos“ (ljubazno spram stranaca), kad su Joni osnovali gradove na morskoj obali.

Strabon, Geografija

Jednoga dana, negdje početkom 1680. godine, mladi Talijan po imenu Luigi Ferdinando Marsigli stajao je na brodu koji je bio usidren usred Bospora pred Istanbulom, i preko boka broda spustio je uže s utegom.

Moreplovci oduvijek znaju da Crno more poput bujice protječe kroz Bospor prema zapadu te nastavlja kroz Mramorno more i morski tjesnac Dardaneli kako bi stiglo do Sredozemnoga mora. U trećem stoljeću pr. n. e. Apolonije s Rodosa ispričao je kako su Jazon i Argonauti uz struju plovili prema istoku, veslajući Bosporom kako bi stigli do Crnoga mora uz „uski tjesnac vijugava prolaza, stisnuti s obje strane neravnim stijenama, dok je kovitlajuća struja zapljuskivala brod koji je plovio dalje“. Ta struja je sada, dok je natezala sidro, vukla Marsiglijev brod prema dalekom Sredozemlju.

Marsigli je u pravilnim razmacima za uže svezao bijele plutače. Isprva, dok je lagano otpuštao uže, pratio je kako se plutače približavaju krmi i polagano kreću u smjeru zapada zbog struje koja je dolazila iz smjera Crnoga mora. No, usredotočivši pogled, Marsigli je vidio ono čemu se nadao.

Svjetlucajuće su se plutače u većim dubinama počele kretati u suprotnom smjeru. Polagano su se pomicale dok se nisu našle pod pramcem i dok teško uže nije poprimilo oblik luka, a potom su gotovo na površini plovile prema zapadu i napravile zaokret prema istoku na većoj dubini. Sada je znao. U tjesnacu Bospor postojale su dvije struje. Uz gornju struju, postojala je i protustruja koja se kretala ispod nje iz smjera Sredozemnoga prema Crnom moru.

Marsigli je imao samo dvadeset i jednu godinu. Provest će dug, pustolovan i koristan život. Nakratko će ga zarobiti Tatari blizu Beča, postat će časnik u habsburškoj vojsci na Dunavu te kasnije osnovati prvi istraživački centar za oceanografiju u Cassisu na jugu Francuske. Ali ništa što je učinio kasnije nije bilo važno kao otkrivanje donje struje u Bosporu. Bila je riječ o važnom događaju u novoj znanosti o moru. Napravio je prvi korak prema istraživanju samoga Crnoga mora, ne kao zaokružene obale koju nastanjuju čudnovati narodi nego kao jedne od vodâ.

Sastavni je dio gotovo svakog otkrića i njegovo uspješno predstavljanje. Donja struja (Marsiglijeva „Corrente Sottano“) bila je poznata svima onima koji su radeći u vodama Bospora zarađivali za život, kao što je Marsigli velikodušno priznao. U prvom izvještaju o svom dostignuću napisao je: „Moja nagađanja nisu poticale samo ideje do kojih sam došao vlastitim razmišljanjem nego i izvještaji brojnih turskih ribara te osobito signora Cavaliera Fincha (Sir Johna Fincha), ambasadora Njegova veličanstva kralja Engleske u Osmanskom Carstvu i velikog proučavatelja prirode kojem je kapetan s jednog od njegovih brodova otkrio tu mogućnost, ali koji nije mogao doći do čvrstoga zaključka, možda zbog nedostatka vremena...“

Marsiglijeva istinska slava temelji se na načinu na koji je ustrajao i učvrstio svoj prvotni pokus. Nakon sondiranja uzeo je uzorke vode s različitih dubina i pokazao da je voda iz donjih struja bila gušća i slanija od one iz gornjih struja, koja je dolazila iz Crnoga mora. Potom je napravio uređaj za demonstriranje: tank podijeljen u dva dijela u kojem je jedan dio sadržavao obojanu morsku vodu s većom koncentracijom soli, a drugi dio manje slanu vodu. Uzorci su se pomiješali nakon što je podigao pregradu, a sloj obojane morske vode završio je na dnu tanka. Pritom je, a da toga nije bio posve svjestan, Marsigli otkrio jednu od osnovnih činjenica oceanografije: da struje nisu rezultat gravitacije kao što je to slučaj s tokovima rijeka, nego da su rezultat drugih sila koje uključuju principe mehanike tekućina – u ovom slučaju gradijenta tlaka. Kretanje težih sredozemnih voda u Crno more tjeralo je lakše vode u suprotnom pravcu.

Nakon Marsiglija, drugi su znanstvenici, većinom ruski, počeli istraživati neobičnu i tvrdoglavu prirodu Crnoga mora. Marsigli je pokazao da je voda iz Crnoga mora manje slana i gusta od one iz Sredozemnoga te objasnio zašto razina vode ne opada na obali bez obzira na istjecanje kroz Bospor. No drugima je prepušteno da znatno kasnije otkriju osnovnu činjenicu o Crnom moru a koja ga je razlikovala od svih ostalih mora: da je ono gotovo posve mrtvo.

U atlasima Crno more izgleda poput umjetnog jezerca u obliku bubrega koje je povezano s vanjskim oceanima preko tjesnacâ Bospor i Dardaneli, tankima poput niti. No ipak, riječ je o moru, a ne o slatkovodnom jezeru: morska masa promjera 630 milja od istoka prema zapadu i 330 milja od sjevera prema jugu – osim u „struku“ gdje ispupčeni poluotok Krim smanjuje udaljenost sa sjevera prema jugu, između krimske obale i Turske, na samo 144 milje. Crno more je duboko, mjestimično dostiže dubinu od čak 2200 metara. Ali postoji veliki, plitki prud u njegovom sjeverozapadnom dijelu ispred obale, koji seže od delte Dunava u Rumunjskoj na zapadu do Krima na sjeveru. Taj, niti 100 metara dubok prud, bio je rasplodno područje za mnoge riblje vrste Crnoga mora.

Dok se od Bospora putuje morem u smjeru kazaljke na satu, bugarske i rumunjske obale čine se niskima, kao veći dio ukrajinske obale. Potom slijede goleme morske stijene krimskih planina. Istočne i južne obale (Abhazija, Gruzija i Turska) većim su dijelom planinske, ponekad obrubljene uskim obalnim ravnima te ponekad – kao na sjeveroistoku Turske – strmo poniru do Crnoga mora u pošumljenim grebenima i klancima.

Ali Crnim morem vladaju rijeke. Samo tri velike rijeke – Rona, Nil i Po – utječu u znatno veće Sredozemno more. Ali u Crno more ulijeva se njih pet – Kuban, Don, Dnjepar, Dnjestar i nadasve Dunav, čiji se sliv proteže istočnom i srednjom Europom gotovo do francuske granice. Samo Dunav svake godine u Crno more nosi 203 kubična kilometra svježe vode, više no sveukupni tok riječne vode u Sjeverno more.

Upravo su te rijeke, izvori tolikog života, prije više desetaka tisuća godina ugasile život u dubinama Crnoga mora. Količina organske tvari koja je nadirala iz rijeka bila je prevelika za bakterije u morskoj vodi koje bi ih obično razgradile. One se hrane oksidirajući hranjive tvari, upotrebljavajući rastopljeni kisik iz morske vode. No ako je organski dotok toliko velik, a rastopljeni kisik potrošen, bakterije se okreću drugom biokemijskom procesu: odvajaju kisik od iona soli koji su sastavni dio morske vode, stvarajući u tom procesu plin, sumporovodik ili H2S.

Riječ je o jednoj od najsmrtonosnijih tvari u prirodi. Jedan udisaj može biti smrtonosan. Radnici na naftnim platformama to znaju i strahuju od njega. Iščekuju njegov miris koji podsjeća na pokvarena jaja i bježe nakon prvog udisaja. I u pravu su kada to čine. Sumporovodik gotovo trenutačno uništava osjet mirisa, tako da nakon prvog udisaja ne možete znati udišete li ga i dalje. Crno more najveći je pojedinačni rezervoar sumporovodika. Ispod nestalne dubine od 150 do 200 metara ne postoji život. Voda je anoksična, bez rastopljenog kisika i zasićena H2S-om. Budući da je Crno more većim dijelom duboko, to znači da je 90 posto volumena mora sterilno. No ono nije jedino mjesto među oceanima u kojem se nakuplja H2S. Anoksična područja postoje i na dnu Baltičkoga mora i ispod pojedinih norveških fjordova gdje je slab optok vode. Sumporovodik se ispred obale Perua pojavljuje tako što iz dubina izbija na površinu zbog povremenih katastrofa poznatih kao „El Niño“, uništavajući cjelokupni ekosistem, obalna lovišta ribe te prekrivajući dna brodova crnom bojom (efekt poznat kao „Callao Painter“). Ali Crno more i dalje ostaje najveća masa beživotne vode u svijetu.

No svejedno, prije više od stotinu godina Crno je more za ljude bilo mjesto gotovo neprirodnog obilja. Smrtonosna je tmina posve nepoznata ležala duboko ispod površine. Iznad dubine od 100 hvata, „haloklina“ ili „oksiklina“, koja označava gornju granicu anoksije, more je bilo puno života. Lososi i goleme jesetre – beluga može doseći dužinu i težinu maloga kita – nagomilavali su se u velikim rijekama kako bi se mrijestili (kavijara je bilo u izobilju, tako da je u četrnaestom stoljeću u Bizantu bio hrana siromašnih).1

Duž obala i u plitkim sjeverozapadnim podvodnim grebenima Crnoga mora živjeli su bodljikavi iverak, papalina, glavoč, raža, cipal i pišmolj. Većina se hranila podvodnim livadama morske trave Zostere.

Na drugoj strani Krimskoga poluotoka, u dalekom sjeveroistočnom kutku Crnoga mora, nalazi se Azovsko more, nalik na minijaturnu verziju Crnoga mora sa svojim uskim prolazom – Kerčkim vratima – koji ga povezuje s većim oceanom. Ovo malo more, plitko i okruženo kopnom, nekoć je bilo dom više od stotinu vrsta riba na prostoru dužine 130 milja koji se proteže između Kerčkih vrata i močvarne delte Dona. Prilikom svake poplave delta Dona plavila bi milje šaša i slanoga blata, osiguravajući mrijestilišta za krupne riječne ribe izlovljavane u golemim količinama. Milijuni morskih riba koje su migrirale u rasplodna područja probijale su se kroz Bospor kod Istanbula ili kroz Kerčka vrata u Azovsko more. Da biste ih ulovili, morali ste samo izbaciti mrežu kroz prozor koji je gledao na more. Strabon je pisao da se iz Zlatnoga roga, rukavca Bospora koji prolazi ispod zidina Istanbula, palamida mogla izvaditi golim rukama.

Na otvorenom moru, između jata dupina i pliskavica, dvije su vrste riba sporo migrirale oko Crnoga mora, a njihovo kretanje moglo se pratiti gotovo poput reda vožnje broda. Jedna je bila palamida, iz porodice skušovki, koja je bila toliko značajna da je njezina slika završila na bizantskim novčićima. Druga je bila hamsi ili crnomorski inćun.

Sve do danas, ostaci jata inćuna mrijeste se ispred Odeškog zaljeva u srpnju te veći dio kolovoza i kreću na svoje putovanje morem u smjeru suprotnom od kazaljke na satu u posljednjem tjednu kolovoza i prvim danima rujna. Dnevno prevale put od oko 12 milja u skupinama čija biomasa čak i danas iznosi do 20.000 tona; prolaze deltu Dunava, nastavljaju uz obalu Rumunjske i Bugarske i potom skreću na istok duž azijskoga dijela Turske. Do početka studenoga jata su na pola puta između Istanbula i Sinopa, nekoliko stotina milja istočnije. Ribe su sada veće i putuju sporije u zbijenijim skupinama dok ulaze u glavno ribolovno područje ispred Trabzona. Konačno, u novoj godini inćuni stižu u jugoistočni dio Crnoga mora, negdje ispred Batumija, i potom se razdvajaju: neki odlaze na sjever, duž gruzijske i abhaske obale, do svoje točke polaska, drugi se vraćaju u Sinop a potom Crnim morem izravno odlaze do Odeškog zaljeva. Jedna procjena biomase crnomorskih inćuna prije prekomjernog izlova koji je srozao broj ove vrste u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, navodila je brojku od oko milijun tona inćuna koji sudjeluju u ovom kružnom putovanju svake godine.

Riba je Crno more uvela u povijest. Bilo je naravno i drugih faktora, drugih bogatih izvora hrane i bogatstava. Ravnice na jugu Rusije, kao primjerice takozvana Pontska stepa, oblikovale su ravno prerijsko prostranstvo koje se protezalo na gotovo 800 milja od rijeke Volge do podnožja Karpata na zapadu, pojas ravnica razastrt oko 200 milja duboko između obale i šumovitog područja na sjeveru. Travnata površina Pontske stepe mogla je prehraniti konje i goveda jedne nomadske nacije; kasnije je najbolji dio zemlje uzoran i na njemu je rasla najbolja pšenica na svijetu prije obrađivanja Sjeverne Amerike. Kavkaske planine, čije se snijegom pokrivene vrhove moglo vidjeti daleko s mora, bile su bogate drvom i zlatom. Preko delti rijeka putovala su jata jestivih ptica koja su znala zatamniti nebo tijekom migracija. Ali u tom očito beskrajnom izobilju života, ribe su bile najvažnije.

Putovanje lađe Argo dio je legende iz brončanoga doba. Kada je Jazon prešao Crno more i plovio brodom uz rijeku Rioni u Kolhidi (dio današnje Gruzije) i čvrsto ga zavezao za stabla nadvijena nad obalom, bio je u potrazi za čarobnim blagom – zlatnim runom iz Kolhide. Ali zlato je za junake. Duž cijele obale Crnoga mora priobalni bageri podižu s morskoga dna veliko kamenje s rupom: sidra mikenskih brodova. Oni su sudjelovali u istinskim pustolovinama brončanoga doba. S Egejskoga mora donosili su luksuznu robu, ukrašeno posuđe i rapire, a bili su u potrazi za hranom koju bi mogli odnijeti kući. Ono što su odnosili većim je dijelom bila riba: sušena na suncu ili sa solju iz širokog ušća Dnjepra i Dunava. Nakon što su mikenska kraljevstva nestala i bila zamijenjena malim, gladnim gradovima-­državama smještenima na grčkim i jonskim predgorjima, brodovi su se vratili u Crno more s istim zadatkom, koji je postepeno postajao sve beznadniji, dok su gradovi-države bili sve nastanjeniji a njihovo obradivo zaleđe sve manje plodno zbog prekomjernog obrađivanja. U sedmom stoljeću pr. n. e. jonski Grci osnivali su obalne kolonije okolo Crnoga mora, organizirajući se u zajednice čija je glavna zadaća bila sušenje, pakiranje i izvoz ribe.

Zadovoljenje ove vrlo jednostavne potrebe neočekivano je dovelo do jednoga važnog razvojnog trenutka u ljudskoj povijesti. Značajan nije bio samo susret nastanjenih pismenih ljudi i pastirskih nomada. To se događalo i ranije, i opet će se dogoditi. Značajno je bilo to što su pismeni ljudi mozgali o tom susretu i iz njega – prvog „kolonijalnog“ susreta u europskoj povijesti – oblikovali niz istraživačkih rasprava sačuvanih do danas.

Jedna rasprava bavi se „civilizacijom“ i „barbarstvom“. Druga se bavi kulturnim identitetom i pitanjem gdje bi se trebale podvući njegove razlike i granice. Treća je duboko samokritična i govori o tome da tehnološko i društveno usavršavanje ne donosi samo dobit nego i gubitak – udaljavanje svjesnog i racionalnog ponašanja od „prirodnog“ i spontanog.

O svim tim temama, koje su bile rezultat susreta na Crnome moru, vodile su se u rasprave u klasičnom svijetu. Bilo ih je sve manje nakon raspada Zapadnoga Rimskoga Carstva u šestom i sedmom stoljeću. U ranom modernom dobu vratile su se u europsku svijest jer su postale nužne zbog susreta s Amerikama, Afrikom i Azijom, i kasnije zbog razvoja ideologije nacionalizma. Na samom Crnom moru manje se raspravljalo o tim temama, a više ih se živjelo. Oko pregrada za sušenje riba i sušara pojavili su se tipični uzorci etničkog i društvenog miješanja koji još uvijek nisu posve nestali.

Na početku svoje glasovite knjige Iranci i Grci u južnoj Rusiji, ruski je znanstvenik Mihail Rostovcev napisao: „Kao polaznu točku uzimam jedinstvenu regiju koju nazivamo južna Rusija, odnosno sjecište utjecaja u tom velikom dijelu zemlje. Orijentalni i južnjački utjecaji koji dolaze s Kavkaza i Crnoga mora, grčki utjecaji koji se šire morskim putem, i zapadnjački utjecaji koji dolaze duž dunavske rute; kao i vrlo neobične i vrlo zanimljive mješovite civilizacije, koje se kao posljedica formiraju s vremena na vrijeme.“

No nisu se samo na sjevernim granicama Crnog mora i u doba Grka i Rimljana pojavljivale te „vrlo neobične i vrlo zanimljive“ zajednice. Carigrad (kasnije nazvan Konstantinopol te naposljetku Istanbul) bio je takva zajednica tijekom srednjega vijeka te sve do pada Osmanskoga Carstva u dvadesetom stoljeću. Takvo je bilo i Trapezuntsko Carstvo Velikih Komnena (duž južne granice mora) tijekom srednjega vijeka, devetnaestostoljetna Constanţa blizu delte Dunava, Odesa na ukrajinskoj obali koja je osnovana tek 1794. godine. U manjoj mjeri takvi su bili i gradovi Suhumi, Poti i Batumi na obali onoga što je nekoć bila Kolhida. Oni su isprva bili grčke kolonije i preživjeli su do kraja sovjetskog razdoblja kao mjesta na kojima su zajedno živjeli ljudi različitih jezika, vjera, zanimanja i podrijetla.

Oni su bili „neobični“ jer u njima nije bila koncentrirana moć. Moć je unutar zajednica bila rasplinuta poput kisika u toplim gornjim slojevima Crnoga mora. Vrhovna vlast mogla je pripasti muškarcu ili ženi koji su potjecali iz obitelji turkijskih ili iranskih ili mongolskih stepsko-pastirskih nomada. Lokalna vlast i upravljanje gospodarstvom moglo je pripasti grčkim, židovskim, talijanskim ili armenskim trgovcima. Vojska, najčešće unajmljena, mogla je biti skitska ili sarmatska, kavkaska ili gotska, vikinška ili anglosaksonska, francuska ili njemačka. Obrtnici, najčešće lokalni ljudi koji su prihvatili grčki jezik i običaje, imali su svoja prava. Samo robovi – jer većina je imala robove i trgovala njima gotovo cijeli svoj život – nisu imali prava.

Sudak na krimskoj obali bio je grčka, potom bizantska, a naposljetku đenoveška kolonija. Danas su ostale samo srednjovjekovne talijanske zidine i kule smještene na kosoj litici zapadno od rta Meganom. Tu su mi pokazali kameni grob iskopan unutar bizantskih temelja u kojemu je ležalo tijelo hazarskog plemića.

Hazari su bili nomadski pastiri koji su govorili turkijskim jezikom i koji su došli iz srednje Azije u osmom i devetom stoljeću, te stvorili „carstvo“ oko sjevernih obala Crnoga mora, uključujući Krim. Iako im je sveti Ćiril ponudio obraćenje na kršćanstvo, Hazari su radije prihvatili oblik židovstva. Tako se dogodilo da je navedeni ratnik, čiji su preci dolazili iz šamanske Azije, htio biti pokopan po židovskom obredu u gradu čiji su vrhovni vladari bili grčki kršćani. A sadržavao je i poseban detalj koji nije bio ni kršćanski ni židovski. Pogreb je završio prinošenjem ljudske žrtve – glava je bila razmrskana udarcem sjekire – koja je potom bila bačena u grob kako bi ležala kraj hazarskog posjednika.

Narod koji stotinu ili tisuću godina živi u zajednici s drugim narodom, ne mora uvijek voljeti taj narod – može ga, zapravo, oduvijek i ne voljeti. Kao pojedinci, ti „drugi“ nisu stranci nego susjedi, često i prijatelji. Ali moj tužni pogled na život Crnoga mora govori da je skriveno nepovjerenje među kulturama besmrtno.

Potreba, a ponekad i strah, povezuju takve zajednice. Ali unutar tih poveznica ostaje gomila posve različitih skupina; nimalo prikladan model za „multietnička društva“ iz naših snova. Lokalno barbarstvo – pogromi, „etničko čišćenje“ u ime nekakve tlapnje o nacionalnom jedinstvu, genocid – najčešće je do crnomorskih zajednica dolazilo odnekuda, kao uvoz iz unutrašnjosti. No kad bi stiglo, vidljiva stoljetna solidarnost znala bi nestati unutar nekoliko dana ili sati. Otrov koji izbija iz dubina upija se jednim uzdahom.

Te zemlje pripadaju svim svojim narodima, ali istodobno ne pripadaju nijednom. Kao posljednja morena ledenjaka, Crno more je mjesto gdje su se krhotine migracije i invazije ljudi taložile više od četiri tisuće godina. Istrošena i tiha obala govori o strpljenju stijena, pijeska i vode koji su podnosili ljudski nespokoj i koji će ga nadživjeti. Taj glas čuli su mnogi pisci – Puškin i Mickiewicz, Ljermontov i Tolstoj, Ana Ahmatova i Osip Mandeljštam – koji su naučili slušati blage zvukove i velike tišine Crnoga mora i odmjeravati sebe u odnosu na geološko prostranstvo vremena. Na trenutak su stupili izvan granica svojih vlastitih opasnih života i, riječima Konstantina Paustovskog, stekli „ljubav spram mudrosti i jednostavnosti“.

Ova knjiga o Crnome moru započinje s Krimom. Postoje jaki razlozi za to, ali i nekoliko osobnih. Krimski poluotok funkcionirao je poput kazališta, kao pozornica za događaje koji su bili važni za cijelo područje oko Crnoga mora i za njegove narode. Grci su Krim pretvorili u središte svoga trgovačkog carstva. To su učinili i Talijani tisuću godina kasnije. U devetnaestom stoljeću ovdje se vodio Krimski rat, a u dvadesetom stoljeću Krim je bio poprište možda najgorih Hitlerovih i Staljinovih strahota. Jaltska konferencija, održana 1945. na jugu Krima, postala je kodno ime za podjelu Europe tijekom Hladnoga rata.

I ja započinjem s Krimom jer sam pukim slučajem odande prvi put vidio Crno more. I, naposljetku, zato što bi svako dijete koje gleda kartu Crnoga mora instinktivno stavilo prst prvo na taj privjesak, taj smiješni smeđi dodatak koji toliko drsko strši unutar te pravilne plave elipse.

Nakon Krima knjiga se razvija u nekoliko pravaca. Ona nije vodič i ja ne plovim oko svijeta. Turska, Bugarska i Rumunjska nisu dobile pažnju koju zaslužuju. Ali duhovni trag koji sam slijedio odvodio me u suprotnom smjeru, prema rubu Europe, prema sjeveru i istoku. Od Krima me je istraživanje „barbarstva“ odvelo u Olbiju, blizu morskog rukavca rijeke Dnjepar, i odande – opet prelazeći Krim – do ruševina Tanaisa i Tanena delti rijeke Don. Ubrzo se taj put približavao tajnama nacionalizma i identiteta te njihovim besramnim igrama sjenama i zrcalima i njihovom golemom kreativnom snagom.

Ali staza se račvala. Jedan put vodio je ka Kozacima južne Rusije i Ukrajine, prema Odesi i Poljskoj, dok me je drugi vodio u sjeveroistočnu Tursku, gdje su nekoć živjeli pontski Grci, a danas mali narod Lazi. Putovanje kroz Kerčka vrata radi istraživanja „Bosporske kraljevine“ u doba Grka i Rimljana, pretvorilo se u dva istraživačka puta: jedan se bavio istinskim povijesnim Sarmatima, koji su ovim područjima vladali nekoliko stoljeća prije i poslije Kristova rođenja, a drugi ponovno izmišljenim, izmaštanim Sarmatima koji su izašli iz poljske nacionalne mašte i postali poljski preci. No najnovija država Crnoga mora nije izmišljena. Stigao sam na kraj puta u malenoj Abhaziji, koja se odvojila od Gruzije 1992., i tamo sam pokušao izmjeriti stvarnost ili nestvarnost abhaske neovisnosti pomoću svega što sam do tada naučio na putovanju.

Predgovor i pogovor ovog putovanja tiču se Bospora. Između njih se nalazi Crno more koje nije samo tema nego i glavni lik ove knjige. Crno more ima osobnost koja se ne može opisati pridjevom kao što je „nepredvidiva“ ili frazom kao što je „ljubazna spram stranaca“ i koja se – zato što se ne sastoji od obilježja ili ukrasnih pridjeva nego od uzajamnog utjecaja okolnosti – uopće ne može detaljno opisati. Te okolnosti, uz identitet, uključuju ribu i vodu, vjetar i travu, stijene i šume, ptice selice i ljudska bića. Nije riječ samo o mjestu nego o uzorku odnosa koji nisu mogli biti jednaki u nekom drugom mjestu, i zato je crnomorska povijest prvenstveno povijest Crnog mora.

1Prema profesoru Peteru Schreineru iz Kölna, stručnjaku za bizantsku prehranu, zemljoradnik s prosječnom plaćom morao je raditi samo petnaest dana kako bi zaradio 45 kilograma tešku bačvu kavijara. Schreiner ističe da bi danas njemački poljodjelac trebao potrošiti sva svoja primanja u razdoblju od osamnaest mjeseci kako bi kupio takvu bačvu.

Prvo poglavlje

Smrt suvremenih oblika društvenog poretka ne bi nas trebala zabrinuti nego razveseliti. No, zastrašujuće je da svijet koji odlazi za sobom ne ostavlja nasljednika nego trudnu udovicu.

Između smrti jednog i rođenja drugog protjecat će mora i proći će duga noć kaosa i pustoši.

Aleksandr Gercen, S druge obale

Na Crnome moru moj je otac vidio kako je sve počelo. Na Crnome moru ja sam sedamdeset godina kasnije vidio početak kraja.

Konačna pobjeda Ruske revolucije nad njezinim neprijateljima dogodila se u Novorosijsku u ožujku 1920., kad je britanski bojni brod isplovio s poraženim bjelogardijcima generala Denjikina na pramčanoj palubi. Moj otac bio je mornarički dočasnik na tom brodu, osamnaestogodišnji dječak koji je i tad i cijeli svoj život bio svjestan važnosti trenutka kojemu je svjedočio.

Revolucija je išla svojim tijekom kao i Engleska i Francuska revolucija u svoje doba, i do ljeta 1991. pretvorila se u staru i krhku stvar. Mnogi su govorili da je revolucija već odavno mrtva; da je nestala kad je Lenjin boljševičku partiju zamijenio radničkom samoupravom, ili kad je Staljin 1928. strahovladom započeo ubrzani ekonomski razvoj. No, mislim da je žar u pepelu još uvijek bio vruć kad je Mihail Gorbačov sjedio u Kremlju i sanjao o čistom, modernom lenjinizmu koji bi Sovjetski Savez pretvorio u socijalističku demokraciju. Ljeti 1991. taj je žar naglo i konačno bio razasut i vatra je bila ugašena. Ruska revolucija – ne kao projekt nego kao fenomen, kao oblik nacrtan na papiru vremena – bila je dovršena.

Svjetlo u krimskoj tami, svjetlo koje u to vrijeme nisam razumio i koje sam shvatio u nadolazećim danima i mjesecima, signaliziralo mi je taj kraj. To je svjetlo svjetlucalo u mene samo nekoliko sekundi. Vidio sam ga kroz prozor autobusa koji se vraćao obalnom cestom od Sevastopolja do Jalte nakon što sam proveo poduži dan u grčkim ruševinama Hersoneza. Bio sam jedini putnik koji je bio budan. Oko mene su spavali talijanski, francuski, katalonski i američki stručnjaci koji su se kotrljali po svojim sjedalima dok se autobus uspinjao do tunela kroz planinski niz iznad rta Sarih. Mjesec je bio zašao. Crno more bilo je nevidljivo, ali bijeli su obronci planina još uvijek sjajili s lijeve strane. Negdje ispod nas nalazilo se malo ljetovalište Foros, u kojemu su Mihail Sergejevič Gorbačov i njegova obitelj provodili ljetne praznike u vili koja je bila namijenjena samo Generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskoga Saveza.

Na izlasku iz Forosa dočekala nas je gomila svjetala. Bolnička kola čekala su na raskršću. Na krovu se okretalo plavo signalno svjetlo i farovi su bili upaljeni. No nije se vidjela nikakva nesreća, nikakav razbijen auto, nikakva žrtva. Dok smo prohujali, na trenutak sam vidio muškarce kako stoje i čekaju. Kad smo se vratili u mrak, pitao sam se što se tamo zbivalo. Bila je noć 18. kolovoza 1991. godine.

Ono što sam vidio bilo je svjetlo urotnika, iskra koju su kroz noć nosili muškarci koji su vjerovali da su probudili revoluciju i sačuvali Sovjetski Savez. Umjesto toga, zapalili su vatru koja je uništila sve što su slavili. Pet mjeseci kasnije, Komunistička partija Sovjetskoga Saveza – „Lenjinova partija“ – bila je ukinuta, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika urušio se i čak je kontinentalno carstvo koje je podupiralo Sovjetski Savez bilo svedeno na Rusiju s malim prolazima – nekoliko milja obale – koji su se otvarali prema Baltiku i Crnome moru. Dan, dva nakon što su urotnici zarobili Gorbačova u Forosu, činilo se da plamen urote gori visoko i uspravno, a užasnuta je zemlja bila u tišini. Ali zatim je mali broj muškaraca i žena izašao na ulice Moskve i Lenjingrada i golim se rukama suprotstavio tenkovima. Uzvratili su plamen urotnicima dok ih nije progutao, kao i sve palače i zatvore i tvrđave revolucije.

Hotelsko osoblje, vozač autobusa i ukrajinski prevoditelj izbjegavali su naš pogled sljedećeg jutra na Jalti. Televizor u predvorju koji je radio dan ranije, sad je bio pokvaren.

Zbunjeni smo ušli u autobus kako bismo posjetili Bahčisaraj, staro središte krimskih Tatara. Nakon nekoliko milja od vodiča smo dobili objašnjenje. Gospodin Gorbačov naglo je proglašen bolesnim. Osnovano je Vijeće nacionalnog spasa koje će preuzeti predsjednikove ovlasti. Članovi su bili potpredsjednik Genadij Janajev, šef KGB-a Vladimir Krjučkov, i ministar obrane general Dimitrij Jazov. Izdan je proglas u kojemu su se isticale greške i zastranjivanja u primjeni perestrojke. Mislili su da je izvanredno stanje, barem u Ruskoj Republici, ako ne i u Ukrajini (Krim je pripadao njoj).

Tad sam se prisjetio vozila hitne pomoći koja su nadzirala raskršća u Forosu i muškaraca uz njih. Bolest? U to nitko nije vjerovao. Ali svi u autobusu i svi koje smo susreli toga dana vjerovali su u snagu onoga što se dogodilo i iskazivali poštovanje bez obzira na osobne osjećaje. Interval slobode, neuspjeli eksperiment otvorenosti i demokracije zvan glasnost bio je završen. Nitko na Krimu – ni dužnosnici u Simferopolju, glavnom gradu provincije, ni gomila turista na Jalti koja je krenula na jutarnje hodočašće šljunčanim plažama – nije vjerovao da će puč biti neuspješan ili da će mu se netko suprotstaviti. U krimskim novinama objavljen je samo nesuvisao proglas Komiteta bez komentara. I u autobusu je radio pokraj vozača bio pokvaren.

Sjeo sam i razmišljao. Hoće li zatvoriti zračne luke? Mi smo bili izaslanici Svjetskog kongresa bizantologa koji je netom završio u Moskvi, i bili smo pri kraju postkongresnog razgledavanja povijesnih točaka na Krimu. Najveća skupina u autobusu bila je ona iz Genove – povjesničari, arhivisti i novinari. Došli su sa svojim obiteljima kako bi vidjeli ruševine srednjovjekovnoga trgovačkog carstva svoga grada na sjevernoj obali Crnoga mora. Bili su živahni, a zatim i glasni. Doživjeti istinski barbarski ustanak na granici poznatog svijeta bio je jedan od načina na koji su slijedili primjer svojih predaka.

Autobus je prošao kroz malo odmaralište Alušta i skrenuo u unutrašnjost prema planinskom prolazu koji je vodio u Simferopolj. Pokušao sam zamisliti paniku u ostatku svijeta, otkazane ručke i hitne, tajne sjednice NATO-a u Bruxellesu, dostojanstveno mnoštvo koje će se okupiti u baltičkim glavnim gradovima kako bi se pjesmom i štapovima odupirali povratku sovjetskih tenkova. Mislio sam da bi moglo doći do demonstracija u ruskim gradovima; neki predani dječak mogao bi se pokušati spaliti na Crvenom trgu. Ali puč mi se – kao čin nasilja – činio konačnim. Vidio sam nešto slično tome prije deset godina, 1981., kad je objavljeno opsadno stanje u komunističkoj Poljskoj. Otpor je bio uzaludan. Pretpostavljao sam da će i u ovom slučaju biti tako.

U tom trenutku, ljeti 1991., Sovjetski Savez još uvijek se prostirao preko cijele sjeverne Euroazije, od Pacifika do Baltika. Ostatak svijeta još uvijek je slijepo vjerovao u reformsku genijalnost Mihaila Gorbačova i mali je broj stranaca dotad shvatio ili želio shvatiti da je Gorbačovljev ambiciozni program strukturne reforme perestrojke propao. Nisu mogli shvatiti da se broj njegovih osobnih sljedbenika unutar vladajuće oligarhije Sovjetskoga Saveza ozbiljno smanjio godinu ranije te da je Komunistička partija – jedina učinkovita izvršna vlast u zemlji – odbijala nastaviti s političkim promjenama koje su je lišavale monopola vlasti, i da se vojni i policijski zapovjednici nisu držali zapovijedi te su počeli djelovati na vlastitu inicijativu, kao i da ruski narod više nije poštivao ni volio Gorbačova.

Samo zato što sam nekoliko tjedana ranije pričao s ruskim prijateljima i stranim novinarima u Moskvi, počeo sam shvaćati koliko je ozbiljan bio Gorbačovljev neuspjeh. Faza reformiranog, liberalnog komunizma bila je gotova. Propala je i iluzija da Kremlj može nametnuti pluralnu demokraciju i slobodnu tržišnu ekonomiju. No istodobno sam shvatio da puč u Moskvi neće ništa riješiti. Put prema naprijed bio je doista blokiran. No put natrag koji su nudili Genadij Janajev i ostali urotnici – povratak na policijsku tiraniju ili imperijalno osvajanje – također nije nigdje vodio. Zavjerenici su samo osigurali još strmiji pad u kaos i propadanje sovjetske države. No, bio sam uvjeren da su kratkoročno uspjeli i da će ih slijediti.

U palači tatarskih kanova u Bahčisaraju – nevoljenoj i nestajućoj – ulovio sam pogled Ruskinje koja je vodila skupinu studentica. Mračan i oštar pogled. Zaustavljala je djevojke grubo ih povlačeći za žute pletenice kao da povlači kočnicu za opasnost u vlaku, i prišla mi. „Jutros razmišljam o dvije stvari“, započela je. „Prvo, razmišljam o svom sinu koji je u Njemačkoj i kojega više nikad neću vidjeti. Drugo, razmišljam o votki koje nema u dućanima pa ne mogu ni zaboraviti što se događa. Vi ste iz Britanije? Možemo li, molim vas, vama izvesti naš višak fašista?“

Pokraj nas bila je fontana s mramornim okom koje je lijevalo suze hladne izvorske vode zbog ropkinje koja je umrla prije no što je naučila voljeti tatarskog kana. Dirnut ovom legendom Aleksandar Puškin bio je prvi koji je spustio ružu u fontanu. I danas zbog turista stavljaju ruže u nju. Svuda oko nas bili su Rusi koji su od nelagode odvraćali poglede od nas. Nisu razumjeli što govorimo, ali prepoznali su da je ton naših glasova – opasan. Toga jutra s radijskim je novostima prestalo razdoblje odmora i vratilo se vrijeme razboritosti. Samo su nas studenti gledali svojim okruglim plavim očima i podignutim glavama, ravnodušni poput ptica.

Krim je veliki smeđi dijamant. Povezan je s kopnom samo s nekoliko niti prevlake i pješčanim rtom, prirodnim kopnenim putem kod Perekopa na zapadu i vodenim stazama preko Sivaša, područja slanih laguna na sjeveru i istoku. U prošlosti se Krim sastojao od tri zone: uma, tijela i duha.

Zona uma je obala – lanac kolonijalnih gradova i luka duž granice s Crnim morem. Gotovo tri tisuće godina, s ratnim prekidima i razdobljima tmine, ljudi su u ovim gradovima knjižili transakcije, čitali i pisali knjige, uveli kontrolu planiranja uz pomoć geometrije, debatirali o književnim ili političkim govorkanjima iz neke daleke metropole, zatvarali jedni druge u zatvore, dodjeljivali zemlju za izgradnju hramova neprijateljskih kultova, regulirali predujmove za narudžbu robova za sljedeću sezonu.

Jonski Grci stigli su do obale negdje u osmom stoljeću pr. n. e. i podigli trgovačka mjesta pod strmim, šumovitim vrhovima – slična europskim „tvornicama“ na obali Gvineje u Africi dvije tisuće godina kasnije – koja su prerasla u mjesta s kamenim zidinama, a potom u pomorske gradove. Rimsko i Bizantsko Carstvo naslijedili su ove obalne kolonije. Mlečani i Đenovljani s dopuštenjem bizantskoga cara oživjeli su zonu razuma, povećali trgovinu na Crnome moru i podigli nove gradove.

Početkom trinaestoga stoljeća Džingis-kan je ujedinio mongolske narode istočne i srednje Azije i poveo ih u osvajanje svijeta. Kina je bila osvojena i mongolska je konjica jahala prema zapadu ne samo kako bi osvojila gradove srednje Azije u sljedećih nekoliko godina nego i zemlje na području današnjeg Afganistana, Kašmira i Irana. No tek u razdoblju 1240. i 1241., deset godina nakon Džingis-kanove smrti, Batu-kan je vodio mongolsku armiju i stigao u Rusiju i istočnu Europu (gdje su ih pogrešno zvali „Tatarima“, po drugom plemenu koje je nekoć bilo moćno u srednjoj Aziji ali koje je Džingis-kan istrijebio). Batu-kanova konjica naposljetku se povukla iz istočne i srednje Europe bez ozbiljne namjere trajnog osvajanja i smjestila se uz Volgu. Tu je „Zlatna Horda“, kako je bio nazvan taj dio mongolsko-tatarskog carstva, ostala još tri stoljeća nakon Batu-kanove smrti 1255. godine. Iz glavnoga grada na Volgi, pleme je vladalo stepama sjeverno od Crnoga mora i Krimskim poluotokom.

Horda je palila i pljačkala gradove na krimskoj obali. No Mongoli su tim gradovima donijeli i veliko bogatstvo. Samostalno su vladali cjelokupnom euroazijskom ravnicom od kineske granice na istoku do današnje Mađarske. Međukontinentalna trgovina bila je moguća zbog stabilne situacije u stepama. Trgovački putovi – „putovi svile“ – pojavili su se i sezali kopnom od Kine sve do Crnoga mora i morem do Sredozemlja. Jedna ruta vodila je zapadno preko donje Volge do mletačke kolonije Tana na Azovskome moru. Kasnije, u petnaestom stoljeću, otvorio se još jedan put svile povezujući perzijske provincije Mongolskoga Carstva s Crnim morem kod Trapezunta.

Sva ta transkontinentalna trgovina doživjela je svoj kraj nakon 1453. godine, kad su Turci osvojili Konstantinopol i uništili ostatak Bizantskoga Carstva oko Crnoga mora, koje je bilo nedostupno zapadnim moreplovcima. Većina gradova na obali bila je napuštena i ruševine su prekrile suha crvena zemlja i svjetloljubičaste biljke krimske stepe. Krimska obala nije ponovno oživjela sve do osamnaestog stoljeća, kad je Rusko Carstvo sezalo do Crnoga mora, i taj se procvat ogledao u novoj vrsti urbanih promjena. Hersonez je ponovno postao pomorska baza Sevastopolja, Jalta ljetovalište na moru, Kaffa luka za izvoz žita za Feodosiju.

Zona tijela na Krimu unutrašnje je stepsko područje iza obalnih planina. Ono nije ravan krajolik, već je pun visoravni sa sivo-zelenim trapezoidnim i erodiranim padinama. Njegova površina je suha tratina istkana travama oštra mirisa. Zarežete li površinu, zemlja će iscuriti i odletjeti s istočnim vjetrom.

Duž obale vjetar dolazi iz smjera Crnoga mora ili, vrlo naglo, u snažnim naletima s planina. No iza planina, u unutrašnjosti, puše vjetar iz smjera Azije, odnosno, tri tisuće milja onoga što su nekoć bile ravne travnate površine koje su odvajale Europu od visokih pašnjaka srednje Azije gdje su nomadski narodi započeli svoja putovanja. Stari Grci prešli su ocean kako bi stigli do Krima i njihovo putovanje od Bospora do južne Rusije moglo je potrajati mjesec dana. No nomadi koji su došli do obale prešli su ocean trave, polagano ploveći mjesecima i godinama u svojim kolima i sa stadima goveda i konja sve dok se nisu zaustavili uz krimske planine i more iza njih.

Skiti su već živjeli na krimskim stepama i ravnicama u unutrašnjosti kad su se Grci prvi put pojavili na obali u osmom stoljeću pr. n. e. U stoljećima koja su slijedila, u razdoblju grčke kolonizacije, pritisak seoba iz srednje Azije prema zapadu bio je slab, i prošlo je više od pet stotina godina prije no što su Skiti nastavili svoju migraciju prema zapadu i bili zamijenjeni Sarmatima. Potom je u prvim stoljećima naše ere pritisak jednog nomadskog naroda na drugi postajao sve ozbiljniji. Nakon Sarmata stigli su Goti sa sjevera i potom sveuništavajući Huni, pa zatim Hazari koji su u 8. stoljeću osnovali svoje kratkotrajno stabilno stepsko carstvo na obalama Crnoga mora. Turkijski nomadi (Kipčaki, Kumani ili Polovci) vladali su stepama između jedanaestog i trinaestog stoljeća, a potom su ih pregazili ili potisnuli prema zapadu nadolazeći mongolski Tatari Zlatne Horde.

Glavni grad Zlatne Horde, Saraj, nije bio na obali Crnoga mora nego na srednjem toku rijeke Volge. Horda je oduvijek bila labava zajednica koja se ubrzo počela raspadati, pa je u petnaestom stoljeću južni dio Horde osnovao svoje samostalno kraljevstvo u unutrašnjim krimskim ravnicama. Počeli su se intenzivno baviti poljoprivredom i uzgojem stoke i postupno su napuštali pastirski život. To je bio Krimski Kanat, ili „Tatarski Krim“. Nekoliko stoljeća tu je vladao relativan mir, sve dok Osmansko Carstvo nije stiglo do sjeverne obale Crnoga mora i Krima nakon osvajanja Konstantinopola. Za krimske Tatare, koji su se preobratili na islam u četrnaestom stoljeću, turska vlast značila je obično izmjenjivanje lojalnosti, a ne istiskivanje, i kanat je preživio sve dok 1783. godine Katarina Velika nije osvojila Krim i pripojila ga Ruskome Carstvu.

Kako bi krimske zone uma i tijela zajedno tvorile blagostanje, trebala su biti ispunjena dva uvjeta: trgovci na obali morali su imati slobodan pristup vanjskim tržištima Sredozemlja i dalje od njega, a stepama je morala vladati stabilna politička situacija. Ponekad je u nizinama bilo nemira; zatvarane su se trgovačke rute, uzgoj pšenice izvan gradskih zidina bio je opasan i gradske kolonije su povremeno pljačkane i spaljivane. No u dugim razdobljima, osobito u vrijeme Skita, ovdje je vladao mir. Grčki kolonisti i skitski vođe uzgajali su pšenicu za izvoz. Krzna, vosak, med i robovi iz sjevernih su šuma dolazili na tržnice u grčkim obalnim gradovima, a Skiti su karavanama omogućavali slobodan prolaz kroz otvorena travnata područja do mora. Zarada od žitarica i robova, koji su prehranjivali i bili radna snaga helenskim i rimskim svjetovima, učinila je grčke trgovce i skitske prinčeve iz unutrašnjosti uistinu vrlo bogatima.

Skiti, a potom Sarmati i Goti nakon njih, upadljivo su trošili to bogatstvo. Kupovali su nakit i zlatne predmete koje su po njihovoj narudžbi i želji u gradskim kolonijama izrađivali grčki obrtnici i njihovi domaći šegrti. Bogatstvo bi ponijeli sa sobom u grob kako bi ležalo ispod visokih grobnih humaka između žrtvovanih konja, sluga i žena.

Ako putujete istočno preko krimske stepe, doći ćete do posljednje trapezoidne padine gdje tlo nestaje pod vašim nogama. Stojeći na tom posljednjem grebenu, snažni, neumorni vjetar puše vam u lice i pogled vam seže preko Azovskog mora u beskrajnu sivo-smeđu ravninu koja započinje ovdje i prostire se preko kontinenta, sjevernoga kraja Kaspijskog mora sve do Bajkalskog jezera. Ne postoji obzorje. Samo duga prugasta sjena na istoku koja donosi noć.

Na toj padini nalaze se temelji kamenog tornja. Kad su mongolski Tatari Zlatne Horde stupili na Krimski poluotok, smočivši svoje ponije prelazeći preko slanih azovskih močvara, vidjeli su toranj na obzoru iznad sebe i nazvali ga Kerim – tvrđava. Prvo su se utaborili i podigli glavni stožer ispod tornja u Eski Kerimu, ili Krimu – „staroj tvrđavi“ – riječi po kojoj je Krimski poluotok možda dobio ime. Tatari su se od Eski Kerima uputili prema Bahčisaraju i izgradili palaču neovisnoga kanata u zelenoj dolini blizu zvuka vode i slavuja.

Zona tijela uvijek je nestrpljivo vršila pritisak na zonu uma. Ponekad je taj pritisak bio destruktivan kao kad su se krajem trinaestog stoljeća Tatari iz Staroga Krima spustili do mora i razorili đenovešku metropolu Kaffu. No često je bio metamorfan. Bedem između kategorije „europskih“ naseljenika i „domaćih“ nomada uvijek se morao obnavljati i uvijek je pokazivao manjkavosti.

Skiti, primjerice, nisu bili samo lutajući uzgajivači konja koji su živjeli u kolima. Obrađivali su zemlju i uzgajali razne kulture, češće zbog komercijalnih razloga nego opstanka, oblikujući stalne gradske utvrde s nečim nalik na plan ulica, s profinjenom i inovativnom obradom metala. Grčki ili talijanski stanovnici trgovačkih kolonija bili su poljodjelci i trgovci koji su radili daleko od zaštitnih zidina. Nomadi su – postoje zabilježeni slučajevi – znali živjeti dvostruki život; kao helenska ili talijanizirana gospoda unutar zidina i kao tradicionalne poglavice izvan njih (doslovno se preobukavši). Bogati Hazari, koji su govorili turkijskim jezikom, ali prakticirali vrstu judaizma, živjeli su kao uvaženi građani u Sudaku. Dion Hrizostom mnogo je ranije, u prvome stoljeću, posjetio Olbiju, blizu morskog rukavca Dnjepra i zatekao građane kako citiraju Homera i hodaju u hlačama i mokasinama negrčkih nomada.

Ne znamo je li taj proces mogao ići obrnutim smjerom – je li bilo „civiliziranih“ pojedinaca iz zone uma koji su bili privučeni „barbarskom“ zonom tijela, onima koji su živjeli u kolima, pili kobilje mlijeko i iskazivali štovanje pred konjskim strvinama nabijenim na kolac koje su čuvale kraljevske grobove. Vjerojatno ih je bilo. To se događalo na američkom tlu. Europski lovci i putujući trgovci, pa čak i supruge i djeca naseljenika, prema vlastitom bi izboru „postali Indijanci“.

Ali između tijela i uma, između stepe i obale postojalo je i treće mjesto: planinska zona duha. Gore na ravnim vrhovima lanca Shatir Dagh ili u spiljama skrivenima među šumama, visoko iznad nomada i trgovaca, živjele su zajednice koje su izgubile svaku nadu u blagostanje i osvajanje zemlje.

Autobus je iz Bahčisaraja vozio prema jugu do podnožja obalnih planinskih lanaca kroz malen kanjon i zaustavio se na livadi okruženoj planinama. Bizantolozi su se smjestili na travi i odmotali svoje sendviče. Okruživala su nas stabla, nekoliko šatora, cijev iz koje je tekla izvorska voda u staru željeznu fontanu pokraj koje su dvije žene prale sebe i svoju odjeću.

Jedna od njih, koja je nosila samo dugačku crnu suknju, došetala je do nas i sagnula se kako bi iscijedila vodu iz kose. „Imate li zapadnjačke cigarete? Naše sovjetske su tako loše.“

Jedan od Đenovljana ponudio joj je kutiju. „Ima li novosti?“

Uspravila se, zabacila kosu, prihvatila cigaretu i dok se palila šibica za nju, rekla: „Nema novosti. Na radiju puštaju samo vražje Labuđe jezero.“ Iza nje su dva dječaka pokušala razvući antenu od šatora do stabla.

Uspon od livada na dnu doline do vrha utvrde Mangup (Mangup-kale)traje sat vremena, dvije tisuće stopa naprezanja i znojenja dok se između stabala ne pojave srušene gradske zidine. Odande je kretanje malo lakše. Ali sada se šuma pretvara u groblje. Stotine i stotine kamenih nadgrobnih ploča ukrašenih uklesanim hebrejskim slovima leže na moru mrtvih listova, naginju se, ljuljaju, prevrću.

Grobovi pripadaju karaimima (karaitima). Oni su bili židovska sekta koja se pojavila u Mezopotamiji u 8. stoljeću te dvije stotine godina kasnije raskinula s glavnom strujom rabinskog judaizma. Karaimi su vjerovali da se riječ Božja može naći samo u Bibliji i da su talmudski dodaci bezbožni i dekadentni. (Zbog toga su protestanti, osobito Nijemci, bili fascinirani karaimima, za koje posve pogrešno vjeruju da su bili glasnici kršćanske reformacije.)

Karaimi su stigli do Krima u dvanaestome stoljeću, istjerani iz Palestine i Egipta za Prvoga križarskog rata. Migrirali su u Bizantsko Carstvo i u sjeveroistočnu Europu, gdje su se skupine karaima smjestile na zemlji Poljsko-Litavske Unije.

Mnogi sektaši, kao primjerice albigenški kršćani s juga Francuske, osjećali su se sigurnim samo u udaljenim, obranjivim mjestima, daleko od centara moći i stanovništva. Karaimi su dijelili s njima taj egzistencijalni strah. Povukli su se u krimske planine ili, u Litvi, na utvrđene otoke Trakije, u jezeru između šume breza. Ali, poput raka samca, radije su se smjestili u već izgrađene utvrde koje je netko napustio. Karaimi nisu preuzeli Mangup dok ga nisu opljačkali i ispraznili Turci. Najstariji karaimski grob u šumama ispod vrha datiran je 1468., nekoliko godina prije pada utvrde Mangup, ali većina grobova pripada šesnaestome i sedamnaestome stoljeću.

Karaimi su se na Krimu držali podalje od kršćanskih i muslimanskih zajednica, živeći pažljiv karaimski život, trgujući i izrađujući male kućanske predmete i izbjegavajući služenje bilo kojoj vlasti. Jedan povjesničar primijetio je da se između 1200. i 1900. godine gotovo ništa nije dogodilo; karaimska povijest na Krimu bila je duga i mirna praznina. No, držeći se po strani, Karaimi su bili na glasu kao čestiti i pošteni u odnosu na druge zajednice. No dogodio se zanimljiv obrat kad se povijest Karaima počela događati. Arijevci, impresionirani njihovim poštenjem, počeli su izmišljati razloge kako bi ih isključili iz kruga antisemitizma. Vjerovalo se da su obraćenici poput Hazara. Dogodila se apsurdna ironija: arijevci ih nisu smatrali pravim Židovima jer su se intenzivnije i praiskonski trudili biti židovskiji od Židova.

Nakon što je Krim pridružen Rusiji krajem osamnaestoga stoljeća, Katarina II. pokazala je veliko zanimanje za Karaime. Pridružila je Ruskom Carstvu golema područja: većinu Poljsko-Litavske Unije na zapadu i gotovo cijelu sjevernu obalu Crnoga mora na jugu. Regrutirala je naseljenike kako bi se ta područja razvila – Nijemce, Grke, Armence, čak i francuske doseljenike – a Karaimi su sa svojom uravnoteženom energijom bili prikladni za taj pothvat. Katarina je dio krimskih Karaima preselila kako bi učvrstila njihove stare naseobine u Litvi; u golemoj novoj graničnoj pokrajini na jugu, nazvanoj Novorossiya (Nova Rusija), dala im je rusko državljanstvo, koje je bilo uskraćeno većinskom židovskom stanovništvu. Iz utvrde Mangup, kao i iz druge utvrde Čufut (Čufut-kale), koja se nalazila iznad Bahčisaraja, Karaimi su počeli migrirati u gradove na krimskoj obali, osobito u Jevpatoriju. Kada se škotski putnik Laurence Oliphant 1852. godine popeo na utvrdu Čufut naišao je na manji broj Karaima koji su se brinuli o staroj sinagogi. Posljednji je napustio Mangup prije pedeset godina.

Za Drugoga svjetskog rata nacistička rasna birokracija u Berlinu odlučila je (uzaludno, kako se kasnije otkrilo) ne uključiti Karaime u „konačno rješenje židovskoga pitanja“, zato što ni biološki ni genetski nisu bili Židovi nego potomci hazarskih obraćenika na židovstvo. To je bila potpuna besmislica. Ali čini se da je većinska židovska zajednica na Crnome moru, koja je bila na popisu za istrebljenje, podržala taj mit kako bi spasila svoju braću kad već ne mogu sami sebe.

Točno ispod ruba vrha utvrde Mangup postoji izvor hladne i slasne vode. Potom se stabla razdvajaju i ulazite na visoravan – ravno, oskudno, neobrađeno zemljište prekriveno mirisnim timijanom. Tu se nalaze ruševine, ponekad s tornjevima i lukovima, temelji kamenih zidina, ostaci bazilika i stražarnica i sinagoga i stražarskih tornjeva. Svijet, more i kopno prostiru se ispod. Ljudi su dolazili i naseljavali Mangup kada su se bojali ili željeli biti sami s Bogom, ili oboje.