Moja Kuca E-Book

Oljana Laganin

• Herausgeber: Books on Demand
• Kategorie: Sachliteratur, Reportagen, Biografien
• Sprache: Deutsch

Veröffentlichungsjahr: 2018

Beschreibung

Das Buch ist zuerst in serbo-kroatisch geschrieben für das Publikum mit diesen Sprachkenntnissen. Spannende, emotionale, lustige und traurige wahre Lebensgeschichte. Passt genau zur heutigen Zeit, erfüllt mit Flüchtlingsdrama und Menschenleid.

Leseprobe

Inhaltsverzeichnis

Njemačka, novembar 2008

Predgovor

Familija . Posebna priča

2. Kapitel

Ana i Filip

Banja Luka, jula 1992.godine

Njemačka, Wolfratshausen, juli 1992

Banja Luka, juli 1992

Wolfratshausen, Njemacka, juli 1992

Banja Luka , novembar, devedeset druge

Njemačka, Wolfratshausen, decembar, devedeset druge

Božic u Njemačkoj

Banja Luka, decembar 1992

Wolfratshauzen, januar 1993

29. januar 1993., bolnica u Wolfratshausenu

Banja Luka, februar 1993

Banja Luka, mart 1993

Wolfratshausen, maj 1993

Wolfratshausen, ljeto 1993

Banja Luka, avgust 1993

Wolfratshausen, jesen '93

Božić, devedeset treće, Wolfratshausen...

Grčka, oktobar devedeset pete...

Banja Luka, juni 1996

Wolfratshausen, juli 1996

Selidba u Gerestried, septembar 1996

Banja Luka, proljeće devedeset sedme

Banja Luka, juni 1997

Pulach b.München, zima 1997

Banja Luka, februar 1998

Banja Luka, april 1998

Wolfratshausen, maj 1998. Razvod

Bad Heilbrunn, decembar 1998

Njemačka, 2017

Njemačka, novembar 2008.

Predgovor

Rat je užasan. Negativan. To je nešto što uništava ljude, naročito djecu. Na njih ostavlja jedan dubok trag koji se prenosi generacijama u vidu raznih neobjašnjivih strahova, s jednih na druge. Ti strahovi su jedan čudan proces, oni se sa nama igraju, pretvaraju se u nešto što nas stalno napada, zatvara, ubija. Postoje dvije mogućnosti: ili taj strah nasljeđujemo od pradjedova koji su ratove preživljavali ili u njima stradali, ili smo sami u ratnoj situaciji. Jedan od oblika preživjelih iz rata je zajednički naziv: "IZBJEGLICA" ili "STRANAC", onaj koji se igrom ratnih okolnosti nađe u sasvim jednoj drugoj, tuđoj zemlji i bude prisiljen da tokom čitavog života traži razlog svojih strahova.

Strah može, takođe, puno toga da pokrene. Na primjer, otkriva u ljudima talente, budi nadu, čežnju. Strah može da postane neka osoba koja pored nas hoda, sjedi, spava, sa nama priča. Strah može i da spasi život. Taj strah je u nama, u izbjeglicama, izgubljenima, istjeranima, ratnoj siročadi.

Strah nas vodi Bogu. Onda nam je malo jasnije gdje da ga svrstamo. Dragi Bog ima svoje metode i načine na koje nas sebi priziva. Ko ih otkrije, nalazi svoj život ponovo. Susret sa strahom je susret sa Bogom, sa nama samima. Šta sve mi nismo u stanju da činimo kad se bojimo? Mnogo toga, ali najvažnije od svega je da počinjemo živjeti.

Moj život je bio ispunjen strahom. Moje odluke su bile dio mene pod uticajem tih raznih strahova. Ali one su bile dobre i bliske Bogu.

Ovu priču sam počela da pišem tada kad sam htjela da otkrijem gdje je taj moj strah i šta je od mene napravio.

Neka me je jaka gripa sastavila već danima. Ne mogu ništa da jedem, da pijem. Samo ležim i bulaznim. Sve me boli. Ni sama ne znam kad sam zadnji put legla u krevet više od dva dana. Osjetih kako se vrijeme zaustavilo i kako mi reče da malo stanem, razmislim kuda da idem dalje. Laganije. Upitah se kako je do sada sve teklo. Brzo. Kao onaj voz 1992. godine, od Beograda do Minhena.

Tog, 6. maja 1992., sve mi je bilo dozvoljeno. Čak i ulazak u Njemačku. Raj na zemlji, obećana zemlja puna raznih čuda i ljepota.

Moje putovanje se nastavlja, nema mu kraja. Možda je i bolje tako, inače izgubiću nadu da sam u zemlji čuda, ili da će se pravi osjećaji kad-tad morati pokazati.

Ovo je naša priča. Priča generacije 1967/8/9, ili tu negdje.

Moje ime je Ana.

Rođena sam u Bosni, 1968. godine.

Odrastah u porodici prosvjetnih radnika, uz knjige i zalaganja, radne navike. Dobro odgojena, pravolinijski, bez grešaka, iskreno. U mojoj krvi teče snaga i ponos, duh partizanski. Moj otac me je uvijek učio da pred ničim i da ni od koga nemam strah. On mi je bio uvijek podrška. Lijepo, bezbrižno djetinjstvo, veselo i uvijek nasmijano. Mnogo prijatelja, prva ljubav, prvo razočaranje jer te on neće, a ti ga voliš. Zatim malo „ozbiljnija" ljubav, najavljeno vjenčanje , na kraju razlaz.

Kad zatvorim oči, osjetim miris magle i jeseni. Početak zime. Moj nos, moja pluća su ispunjena ovim mirisom, ovom snagom koju mi daje sjećanje na komšiju koji u pidžami i papučama, onako na brzinu, baca smeće sa balkona. Treći sprat. Nema problema. Umireš od smijeha svaki put.

U novembru 1991.godine, dođoše prve izbjeglice u moj grad. To su bili ljudi koji su odjednom, bez razloga, morali da napuste svoje kuće i da negdje drugdje traže utočište da ne bi životom platili. Moja nada je bila da je to samo sada i nikad više. Počela sam tek da radim. Toliko sam se trudila da uspješno završim fakultet za koji sam smatrala da je mojoj zemlji i mom narodu neophodno potreban. Da mi slijedi jedna sjajna budućnost. Moje prve radne dane ispunjavao je miris zime, a u pozadini strah od rata koji je bio na pomolu. Rekoh "NE" ovoj stvarnosti, moja stvarnost je bila budućnost, posao, dobra zarada, udaja za princa iz snova. Kome treba ovaj rat? Ja se moram još zaljubiti u pravoga!

Stajah tako pred jednom skroz drugom realnošću.

Naše kancelarije počeše bivati sve praznije i praznije. Muškarci odlaziše negdje, najvjerovatnije na ratišta u Hrvatskoj. Žene su bile očajne, pričale su sa gorčinom o svemu i bojale se za muževe. Ja sam samo "čudom se čudila" i sanjala o mojoj budućnosti. Nije mi padalo na pamet da se prepustim lošim mislima. Izlazila sam svako veče sa prijateljicama u naše omiljene kafiće. Niko od nas nije vjerovao da se ratna katastrofa sve više približava. Iz sata u sat.

U jednoj od takvih večeri, u mom omiljenom kafiću prepunom raje, desi se baš ono za čim sam čeznula. Par prelijepih plavih očiju , okićenih dugim gustim trepavicama, tačno ispred mene. I još bliže, bili smo prisiljeni, gurani jedno drugom od mase omladine, u razgovor.

-"Ja sam te vidio danas u firmi. Bio sam u posjeti rođaki."

"Aaah, taako" - prvo se kao začudih otkud me poznaje ovaj mladić. Zatim dodadoh: "Ti si onaj što nema curu! Tako mi reče tvoja rođaka!" - derući se, odgovorih mu. Trudila sam se da ga čujem šta mi govori. Toliko je bilo glasno u kafiću, tipično za vikend. On je pokušao napola da se okrene i da mi predstavi svog mlađeg rođaka: „Ovo ti je moj brat od tetke" - povuče ga prema nama izvinjavajući se ljudima oko nas. Mladić, visok, mršav, sa lijepim zelenim očima i slatkim osmijehom predloži da izađemo, da se bolje čujemo.

-„Ja sam Filip, ovo je moj mali rođak, Aleks!"

„Drago mi je, ja sam Ana!" - odgovorih kratko jer nisam mogla da uhvatim vazduh.

Bila sam na mjestu zaljubljena. Tako je bio lijep, zavodljiv, naprosto neodoljiv.

„Možes li sutra da odemo negdje na piće?" - upita me, a ja samo potvrdih klimajući glavom. Bila sam presretna.

Kao izbjeglica iz Hrvatske, dobio je posao u diskontu. Preko veze. Njegov ujak, Aleksić, vrlo ugledni političar u gradu, naštimao mu je ovaj kakav-takav posao, u ovim teškim vremenima. Filip je bio prezadovoljan i zahvalan što ima ovaj posao, jer bez para se ne može preživjeti. Ja sam bila tako sretna što je on bio uz mene. Dao mi je smisao života, nadu da se ništa loše neće desiti. NE SMIJE SE NIŠTA DESITI!!!

Pričao mi je o svom djetinjstvu, nimalo laganom. Odrastao je samo s majkom, učiteljicom, porjeklom iz okoline Banja Luke. Kad je ostala trudna s njim, tadašnji momak ju je ostavio i oženio drugu. Ona je uzela sina i napustila porodicu u Bosni. Otišla je u Hrvatsku, trbuhom za kruhom. Sama je odgojila Filipa, sa mnogo truda i odricanja. Ponekad bi se pojavio neki muškarac u njenom životu, ali niko nije mogao da zamijeni Filipovog oca. Filip je upoznao oca tek u pubertetu. Ovaj je došao da ih traži kad se razveo od te prve žene. Nije imao gdje pa se smjestio kod njih dvoje u Hrvatskoj i odmah našao ljubavnicu dok je Filipova majka bila na poslu. Njih dvoje su ga odmah izbacili napolje. Filip je kasnije pokušao da živi kod njega, ali otac je toliko bio opsjednut ženama i pićem da uopšte nije mario za njega. Na kraju je zapetljao sa mnogo mlađom ženom i postao otac, po peti put.

Filip nije našao oca u njemu i vratio se majci na selo. Od tada ga više nije vidio niti je sa njim imao bilo kakav kontakt. Nakon svega toga što mi je ispričao, gajila sam velike simpatije za tu njegovu majku, velikog borca i "ženu heroja".

Viđali smo se svako veče. Tako smo bili zaljubljeni da nisam mogla da spavam. Jedva sam čekala kad ćemo se vidjeti. Da se volimo, smijemo, sanjamo. Sve ono što jedan zaljubljeni par čini. Ništa mi nije bilo važno, samo on. Moji roditelji su mi uglavnom išli na živce. Moj brat mi je bio jako udaljen. Ja sam htjela biti samo sa Filipom. On je bio taj koji je moje želje i nade ispunjavao. Kako nam je samo bila lijepa budućnost. Moja familija, njegova familija, naš siguran posao. Imala sam osjećaj da me svi na ovom svijetu vole.

Svaki dan odlazih na posao puna poleta i snage. Bila sam zaljubljena. I sretna. Ali čim bi došla u firmu, čula bi samo te glupe ratne priče. Strahovi svih tih ženturača. Za mene je to bilo sve pretjerano, pretjerani strah koji nema osnove. Pitala sam se stalno o čemu one to uopšte pričaju. Pa zar je to važno? "Gdje je ovdje rat, molim Vas lijepo?"

To me je tako nerviralo da sam stalno gledala na sat kad će kraj radnog vremena. Trčala sam kući da se sredim za sastanak sa Filipom. Opet u sedam, u našem kafiću. Moju majku nisam ni primjećivala. Njene komentare samo bi usput čula.

-„Ana, dijete drago, budi oprezna. Ti tog momka ne poznaješ dobro. To je jedan običan izbjeglica, bez škole! Šta je to s tobom? Ti si studirala, toliko si učila da sa takvim momkom gubiš samo vrijeme".

Tata se već informisao o njegovoj materi. I o njegovom porjeklu. Jedna obična budaletina, bez muža. "Je li ti znaš da je on odrastao bez oca? Prorijedi viđanja s njim, zar te nije sramota da se sa takvim viđaš? Uzimaš prvog ko ti naleti, ili šta?" - bila je ljuta i ponekad mi je zabranjivala da izlazim uopšte. U mojoj 23. godini?! Sve mi je bilo totalno svejedno. To je bio moj život. Ja sam slijedila moj san.

Jednog ranog decembarskog jutra, odjednom kao iz vedra neba, počeše da odzvanjaju eksplozije. Čula se pucnjava tako blizu, kao da je neko iza ćoška. U stvari, to su bile eksplozije i pucnji sa hrvatske teritorije, preko Save. Moj otac skoči: - "Djeco, budite kod kuće. Vani je opasno! RAT JE POČEO!"

-"Mirko, ne plaši djecu bezveze. Ništa to nije, budale će se opet smiriti! Odoh na pijacu, biće sve dobro!" - reče mati i izađe da ne bismo primijetili koliko se uplašila.

Moja najbolja prijateljica, Vanesa, pošla je jedno veče sa nama u provod. Htjeli smo da naručimo pizzu i da popijemo piće. Htjela sam da ga i ona upozna.

Nazvala me je sljedeći dan i rekla kako on nije na mom nivou.

-"Ti si puno bolja od njega, Ana! Tvoja mama je u pravu! Nema on tvoju dušu!"

Nisam mogla ništa negativno da čujem, mada sam negdje u dubini duše znala da Vanesa ima pravo. I da moja mama ima pravo.

Branila sam se, i njega sam isto branila.

-"Vanesa, ti znaš šta je on sve prošao, kao izbjeglica? Njegova mama i on su sve sami u ovom životu stekli!"

Za nju je sam pojam da je on neki tamo izbjeglica, već bilo dosta da stvori svoju sliku o njemu.

"Zašto ti nisi htio u rat?"- upitah ga jedno veče nakon strastvenog vođenja ljubavi.

-"Rat je glupost! Mrzim vojsku! Ti sigurno znaš koliko ja mrzim Hrvate! To su najgora đubrad na svijetu! Jednom sam jednoj Hrvatici u mom selu, tamo u Slavoniji, takav šamar opalio da je skoro pala u nesvijest. Onda ti je sve jasno, je li tako?!" Kroz mene prođe jeza, bilo mi je i vruće i hladno odjednom. Šta da mislim? Moja mama je Hrvatica! Je li treba da je mrzim? Kako da je mrzim? Htjela sam samo da se vratim kući, mojim roditeljima.

Moj otac je sjedio neprestano pred televizorom i slušao vijesti. Nervirao se zbog politike, za njega su svi osim Srba bili loši. Milošević i Srbi se bore za opstanak Jugoslavije, ostali su svi za mog oca bili đubrad pokvarena koja nam ruše ovako lijepu zemlju.

-"Moj otac je 1942. godine ubijen od ustaša! Nisam upoznao ni oca, ni stričeve ni braću. Ostao sam jedino muško dijete u porodici jer me je mati sakrila. I ta đubrad su ponovo izbila na svjetlo dana! Nemoj da mi neko kaže u mojoj kući da nisu đubrad, je li vam jasno!" - ustao bi tako i šetao po primaćoj sobi, psujući i galameći.

Mama nije smjela ništa da kaže, samo je ponekad da je niko ne vidi, tajno slušala hrvatski radio da čuje kakva je tamo situacija i da li ima opasnosti za njenu majku i brata, sestru i njenu porodicu. Oni su se baš nalazili na području tzv. Krajine i bili su u opasnosti od četnika koji su se tamo "razbaškarili" i koji su htjeli taj dio Hrvatske za sebe. Pitala sam se šta nam to sve treba. Pa ja volim i more, tamo sam odrasla, volim Hrvatsku, volim moju baku, ujaka, tetu. Kakve su ovo samo gluposti!

Novu 1992. smo dočekali sumorno i zabrinuto. Nijedan jedini vatromet nije bio ispaljen u centru grada, kao što se nekada izdašno slavilo svake godine. Grad je bio prepun izbjeglica, temperature ispod nule. Ljudi sa malom djecom smrzavali su se i čekali na bilo kakav smještaj i hranu. Sve su izgubili. Kuću, novac, odjeću, sve za šta su čitav život radili. Koliko je ljudski život vrijedan? Danas, ništa. Svako od njih je nekoga ili nešto izgubio. Svako ima svoju tugu.

Ne znam da li postoji neko ko danas može da mi kaže da je ovaj rat za njega bio dobar. Mi smo morali sve da izgubimo da bismo naučili šta je vrijedno u životu. Kako je to tek bilo za pojedinca?

Za mene je to bilo ovako:

Odmah na početku 1992. godine, počeše za mene teškoće u firmi. Sama atmosfera je bila teška i tužna. Žene su non-stop plakale i psovale protiv rata i politike. Najgore od svega mi je bilo čuti to psovanje protiv svega drugoga što nije srpsko. Muškarci hrvatske i muslimanske nacionalnosti su uzimali srpska imena i prezimena i odlazili u srpsku vojsku. Oni koji to nisu htjeli, morali su da nestanu sa teritorije grada. Ljudi iz miješanih brakova su se počeli masovno razvoditi. Oni koji se nisu razveli nestajali bi preko noći, i preko granice, u bijeli svijet. Tako da je mnogo praznih radnih mjesta zjapilo u banjalučkoj toplani gdje sam htjela da započnem moju pripravničku karijeru, mlade diplomirane ekonomistkinje. Studenta generacije, diplomski s desetkom. Orner koji je sa mnom dijelio kancelariju, samo jednog dana nije došao na posao. Prevrnulo mi se u stomaku, u momentu. Počela sam da stvarno osjećam da nešto nije u redu. Pozvao me je direktor u njegovu kancelariju. Da dođem smjesta.

-„Mlada kolegice, šta kažeš, je li da nam je sad napokon lijepo bez ove muslimanske i hrvatske đubradi? Sad tek možeš da budeš sigurna da je tvoja karijera zagarantovana! Ali da bi to tako bilo, drago dijete, ti znaš da moraš biti kooperativna...."

-,,U kojem obliku kooperativna, druže direktore?"

-„Evo, gledaj, ovo je dokument koji smo izbacili prošle sedmice. Tu ćeš mi, molim te, potpisati da te je onaj Omer nacionalno vrijeđao i da smo ga zato morali otpustiti. On je, đubre jedno, sam otišao, ali to nema veze! Neće on više ovdje nogom kročiti!" Direktor se sav zacrvenio u licu, poče brzo da diše i podmetnu mi taj papir da potpišem.

-"Da li mogu da malo razmislim, druže direktore? Ne bih odmah da potpišem?", - upitah ga sasvim mirno.

-„Ma nije problem, kćerkice, takvih će biti dokumenata za potpis, na hiljade. Ovo je samo početak! Mi Srbi moramo da se držimo zajedno, sad je naš momenat. Dosta su ti muslimani i Hrvati vladali Banja Lukom. Sad smo mi na redu. Na, uzmi ovaj papir i nosi svom ocu. Neka ti on objasni još jednom o čemu se radi. Nemoj da zaboraviš da sam te ovdje primio samo radi njega, je li tako?!"

„Pokazaću mu to, hvala, druže direktore" - izađoh iz njegove kancelarije i osjećah se kao jedno veliko govno.

„Ovo je užas jedan, ovo je ludilo!", govorih sama sebi.

Na putu iz "Toplane" kući plakala sam, gorko. Znala sam da ću otići odavde. Pitanje je samo dana kada.

„Ti ćeš da uradiš to što ti je direktor rekao! Situacija je takva! Rat je, a u ratu nema pravde!" - sa povišenim tonom mi reče otac kad sam mu naveče pokazala ovaj papir.

-„Tata, to nije fer!"...

„Da, to nije nikako fer, ali taj posao ti treba, zarađuješ svoj novac da se osamostališ, je li tako? Vremena su teška!" - reče mi na kraju i ne htjede da diskutuje sa mnom. Zazvoni telefon. Filip. Morao je da me hitno vidi.

„Idem u Njemačku!" - odmah mi je rekao čim me je vidio.

Moje grlo je bilo suho, već mi je bilo dosta tog dana i direktora, mog oca, pa sad još i ovo. Počeh da plačem.

„Nemoj da plačeš, ne idem na kraj svijeta! Samo na par mjeseci dok se ovo sranje ovdje ne završi. Ako ostanem sad, cijela familija moje majke želi da i ja idem u rat. To neću! Ne mogu! Molim te da me razumiješ. Moram da idem. Mi imamo i dugova prema tetku . A ja sam već bio u Njemačkoj kod Vase, prije godinu dana. Vaso je iz mog sela. Jedan pijanac, ali mogu da stanujem kod njega dok se ne snađem..."

-„Zašto ne sačekaš još malo, smiriće se ovo. Moj direktor mi reče danas da samo Srbi ostaju u gradu. Tako imamo i mi veće šanse da bolje živimo bez muslimana i Hrvata."

Znala sam da govorim same gluposti u koje ni sama nisam vjerovala. Tako prosrpski ne bih nikad u životu govorila. Htjela sam samo da on ostane, da me barem ne napusti sada. Zbog njega mi je život imao smisla, a on hoće da me napusti.

„Vaso je obični pijanac, ali ja ću ga trpiti dok se ne snađem...." Nastavio je da do kraja izvede svoju odluku. Bilo je jasno kao dan.

„Da, bolje nego da si na ulici" - uspjela sam da promrmljam.

On me napušta, bez razloga! Šta mu fali ovdje? Ovdje mu je sve, familija, mama, ja, posao! Ništa mi nije bilo jasno. Jedino što sam se nadala da će promijeniti odluku do februara. Tad je odlučio da ide. Možda?!

Viđali smo se i dalje svako veče. Voljeli smo se kao ludi. Obećao mi je da će me svako veče zvati, da će stalno misliti na mene. Bojala sam se da ga izgubim. Nisam htjela da ide od mene. Naša mlada ljubav zaslužuje šansu. Naše familije su tu. Naša zemlja... Naša kuća...

Mjesec je prošao začas i on se spremio da ide. Nije bilo lako naći prevoz do Njemačke jer su putevi kroz Hrvatsku i Bosnu uglavnom bili već potpuno blokirani. Jedini put do Njemačke bio je preko Srbije, pa Mađarske, Austrije...

-„Mala, uspjeću ja, ne brini. Vjeruj mi i biće sve u redu. Bolje da se sad izgubim, na vrijeme. Uskoro će sve biti zatvoreno i onda moram na front. Hoćeš da poginem?"

"Naravno da ne, obećao si mi da ćeš me zvati svako veče?"

Održao je svoje obećanje. Zvao me je svako veče, ponekad čak i dva do tri puta.

Šaputali smo u slušalicu, voljeli smo se i nedostajao mi je.

Vijesti su počele bivati sve užasnije. Mnogo poginulih i povrijeđenih, protjeranih. Cifre su već počele da prelaze sve normalnosti. Kritična granica rata bila je sve bliže ka Bosni. Rat iz Hrvatske je prešao u Bosnu.

„Mi moramo da branimo našu Bosnu i Hercegovinu, našu Jugoslaviju! Mi ne smijemo dozvoliti nacionalistima da upravljaju našim narodom, da se igraju sa našim životima. Ljudi, Jugosloveni, ustajte protiv nacionalista! Gospodine Miloševiću, gospodine Izetbegoviću, gospodine Tuđmane, bježite nam sa očiju, donosite nam zlo! Mi smo jedna Jugoslavija, jedna zemlja sa tri nacije koje su uvijek složno od pamtivjeka živjele!"

Mnogi naši umjetnici, muzičari, glumci, naša jugoslovenska inteligencija su pozivali narod da se opameti.

Lokomotiva smrti odnosila je mlade živote širom naših prostora. Svaki dan. U "Toplani" je bila mizerna atmosfera. Niko nije imao volje da radi. Za šta, za koga? Sve je ionako srušeno i uništeno! Sa mojom novom idejom, zakucah na direktorova vrata.

-„Druže direktore, rado bi vas upitala za mjesec dana slobodno. Idem kod momka u Njemačku. Bila bi cijeli maj mjesec."

On cugnu malo iz flaše, pokuša da se podigne na noge, ali izgubi ravnotežu. Sruči mi se tačno kod nogu i onako pijan samo me pogleda i poče da se cereka.

-"Ha, ha ha, mala se zaljubila, pa hoće da utekne momku, i to u Njemačku! Pa da se opet vrati? Aha!?"

-"Da vam pomognem da ustanete, druže direktore?"

„De ti reci sekretarici da ti da tu potvrdu i neka mi donese kafu, mogu ja sam!" - nekako se podigao na koljena pa sjede u svoju stolicu.

Uzeh papir i otrčah kod Filipove rođake. Jana je radila kao pravnica na drugom spratu. Čudno me je pogledala kad sam joj rekla moje namjere.

„Filip je uvijek bio čudan. A i moja tetka. On je kao mali sjekao glave pilićima...." - zagledala se negdje u daljinu kroz prozor i sakrila suze da ih ne vidim.

Nisam je razumjela šta je time htjela da mi kaže. Nisam je ni čula, u stvari.

-„Ja idem samo da ga posjetim , Jana. Kakva Njemačka, ne bi mogla tamo da živim.

Crkla bi bez mojih roditelja i moje zemlje. Šta ti pada na pamet?"

Na putu kući, potekoše mi suze same. „Ćao, Banja Luko, ko zna da li ćemo se opet vidjeti. Ti si moj grad, moje sunce, moj život. Nedostajaćeš mi. Zašto si sad tako jadna? Ali vratiću se uskoro. Čekaj me. Kako da sad kažem ovo roditeljima? Nema povratka. Moram im reći!"

Poslije ručka savladah moj strah i rekoh roditeljima šta sam namjerila.

"Pa jedva sam našao taj posao, ti pljuješ na njega?!" - odmah mi reče tata.

"Tata, ovo što se dešava je glupost. I neću da potpišem nikakve otkaze ljudima u firmi, shvataš li ti to? Odlučila sam i odlazim. Kad se vratim valjda će biti bolje!"

Mama je samo okrenula glavu, a moj brat je gledao u jednu tačku.

Dani su počeli bivati sve kraći i vrijeme je teklo. Moralo se sve brzo obavljati da se nešto ne bi zaboravilo.

Svaki dan je bio poseban. Informacije su se prezentovale različitim intonacijama, i zavisno od položaja na ratištu, morala sam da mijenjam sopstvenu strategiju. Ponekad se činilo da je onaj najjednostavniji put još i najsigurniji, preko Hrvatske pa Slovenije za Austriju. Drugo veče, slušajući vijesti dođe ti samo da padneš u depresiju. Nema šanse da se prođe ni ovako niti onako, čak ni avionom da letiš.

April mjesec '92. zahvatao je svoju polovicu.

U "Toplani" je bila jedna mučna, jadna i prestrašena situacija. Samo se pričalo o odlascima muževa na nepoznata ratišta, a tamo gdje ih bace. Jana je otišla prošle sedmice s mužem za Hrvatsku, kod svekrve negdje na more gdje im je bila vikendica. Muž joj je bio samo ismijan i izbačen s posla, a ona kao Srpkinja je bila zadržana na svojoj poziciji, samo što je radi djece i njega morala da nestane iz grada. Od Filipove mame sam čula kako je nesretna i kako razmišljaju i oni da odu za Štutgart. U meni samoj želja je bila sve veća da pobjegnem odavde, iz ovog paklenog grada i iz ove lude države. Za mjesec dana dok se ne vratim, sve će biti po starom, tješila sam samu sebe.

Radne kolege i komšije nestajali su samo tako, danas ga ima, a sutra nema. Dnevnik u 19:30h, prebrojavanje mrtvih, ranjenih i izbjeglih. Kolone izbjeglica dolazile su i prolazile kroz Banjaluku, svakog dana.

-"Ah, smiriće se lude glave" - govorila je moja mati. U tajnosti je slušala vijesti na hrvatskom radiju, brinula se i za svoju familiju na području gdje su se vodile teške borbe za teritoriju u Hrvatskoj. Patila je, ali je bila uz nas, uz djecu i uz oca. Svoj posao je obavljala i dalje sa puno snage i entuzijazma. Ništa je nije sprječavalo da i dalje drži tu atmosferu neke normalnosti, mada ništa više nije bilo kao takvo. Ponekad bi nešto rekla o nepravičnostima rata, no moj otac nije dozvoljavao da se o tome priča.

Grad je bio poluprazan. S vremena na vrijeme čule su se pucnjave odnekud ispaljene, najviše su se čule grmljavine dalekih borbi negdje predveče. Pred zoru je već bilo mirnije. Dok smo sjedili u našem stanu nas četvoro i osluškivali sve te rumore oko nas, za mene i mog brata, to je bila neka bajka.

"Sve je to mali rat" - govorio bi nam tata i pravio se da ima važnija posla nego da se zamajava tim glupostima. Tako smo i brat i ja nastavljali naše stare svađice i prepirčice, igrice, sve je bilo kao prije.

Filip bi me zvao svako veče negdje oko "Dnevnika". Bio je zabrinut. Rekla sam mu da nema šta da se brine. Sve je to laž što čuje na njemačkoj televiziji i radiju. Ovdje je sve dobro i ja ću, čim završi ovaj april doći da ga posjetim, najnormalnije kao što smo se dogovorili.

-"Jesi li mi vidjela mamu? - upitao bi me s vremena na vrijeme.

-"Možes misliti, pozvali smo je na kafu. Biće nam drago ako dođe " - tješila bih ga jedne od večeri kada bismo se čuli.

"Ozbiljno, ona je teška na tome, ali ako se odlučila da dođe k vama, znači da joj se zaista sviđaš" - odgovorio bi mi, kao da je bio ponešto zabrinut.

Moja mati nije bila baš nešto oduševljena, ali obećala mi je da će je lijepo primiti.

Nastojeći živjeti kao da ništa nije nenormalno, bila je prava umjetnost. Kad si dvadeset dvije godine, u cvijetu mladosti, sve je lepršavo, lagano, život je kao ruža koja se svakim danom sve više rascvjetava. Život je predivan kad imaš ta dva plava oka koja te čekaju, kada te svi vole i dive se tvojoj ljepoti, mladosti, poletu.

"Ljepotice moja, ljepotice moja" -vikala bi mi bukvalno u uho Desa, Filipova mati.

"Reci svojima da ću da dođem prekosutra, ali samo na kafu. Moram se naći sa sestrom da joj pomognem oko nekih stvari" - obavijestila me je pomalo suho. To sam protumačila da je i ona najvjerovatnije umorna od posla, od svih tih negativnih informacija koje su neprestano kolale oko nas.

Moja mati je bila razočarana samo pomišlju da neka tamo izbjeglica treba da joj dolazi u kuću. Bukvalno je znala da se izdire na mene da Filipa zaboravim, da to uopšte nije mustra za mene, pogotovo ta Desa koju niko živ ne podnosi.

"Ne bi nju taj Marko ostavljao da je ona bila dobra" - znala bi da se ponavlja moja mati, svaki put kada bismo o toj temi pričale. Pričalo se da je Marko, Filipov otac, jako zgodan čovjek. Moj tata ga je poznavao još iz starih vremena, sa Pravnog fakulteta, odakle su im se putevi razišli. Marko je odselio u Sarajevo, a moj otac je nastavio specijalizaciju u Beogradu. Kada je Desa ostala trudna sa Filipom, on je već imao vezu s drugom, zgodnom plavušom, koleginicom sa fakulteta. Filipa je samo po rođenju vidio i izgubio se bez traga. Desa je ostala sama s djetetom da službuje u seoskoj školi na sjeveru Hrvatske, prema mađarskoj granici, a on se sa svojom plavušom oženio i izrodio još dvoje djece. Taj brak je trajao nekoliko godina, dok mu se i to nije smučilo pa je iz Banjaluke otputovao za Sarajevo i tamo se skrasio sa mnogo mlađom ženom s kojom je dobio još jednog sina. Sve te kombinacije su bile nezamislive za moje roditelje.

"Kakav otac, takav sin" - znao bi da komentariše moj otac, želeći da me kompletno odvrati od moje namjere da putujem za Njemačku.

Samo što je dan za danom prolazio, čak i najbolja prijateljica Vanesa s kojom sam se intenzivno družila, nije više bila u gradu. Zadnji put kad smo se srele, saopštila sam joj da odlazim za Minhen.

"Vanesa, ovo nije život za nas" - znala sam joj reći.

"Najbolje da malo odletimo odavde, pa ako Bog da da se situacija smiri, vratićemo se, ja tako i tako moram da se vratim već u junu" - bile su moje zadnje riječi. Zvala sam je nakon toga nekoliko puta telefonom, nije mi odgovarala. Prošla sam kraj stana gdje je stanovala, sve je bilo zatvoreno.

Iznenadio me je njen poziv iz Njemačke, dala mi je jedan broj i spustila slušalicu. OVER!

GOTOVO. RAZILAZIMO SE. GENERACIJO MOJA ,GDJE STE?!

Taman pred odlazak, a koji još nije bio definisan na koji način treba da se prebacim do Srbije pa onda do Njemačke, došla je Desa da se upozna s mojom majkom.

Kratak, ali gorak susret dvije majke. Jedna protiv druge. Nastojala sam da se postavim između njih. Na sreću, Desa je bila u žurbi pa je samo na brzinu popila kafu i otrčala dalje svojim poslom. Komentari moje mame su bili neizdržljivi. Bilo joj je sasvim svejedno koliko sam joj opisivala Filipa kao lijepog, vrijednog, dobrog dječka.

"Ona je grozna, i još raspuštenica. To ti je otrov, zagorčaćeš i meni i tati život, a prije svega sebi" -teško razočarana pridikovala je moja mati.

Ne obazirući se na sve te njene komentare, sa tatom sam organizovala moj odlazak.

Kako se bližio kraj aprila, tako su izgledi za neki "normalan" odlazak iz zemlje bili ravni nuli.

"Moram odavde što prije, tata, imam samo mjesec dana slobodnog, trebam se vratiti na posao, shvataš li ti to!?" - bila sam uporna i sačekivala ga svaki dan kad bismo svi došli s posla. A i da mi objasni sve moguće izglede, veze koje ima u gradu, u Beogradu i šire, čak i u Njemačkoj, s kim da se povežem, koga da nazovem ako mi bude bila potrebna pomoć.

Borbe u Hrvatskoj su bile sve žešće, u Krajini je počelo da se puca sve bliže granici. Saobraćaj je bio prekinut do daljnjeg. Nista više nije bilo u prometu, suviše je opasno.

"Ali mora da postoji neki izlaz, tata. Sam si mi uvijek govorio da je sve moguće, da ima rješenje za svaki problem", - spopala sam ga s namjerom da čak i pješice pođem gdje sam zamislila.

"Sutra se moram sresti sa Dr. Manojlovićem, on ima neku vezu sa Vojnom bolnicom. Kad bude sljedeće prebacivanje ranjenika za VMA u Beogradu, pokušaćemo da te nekako strpamo s njima u jedan od helikoptera.

-"HELIKOPTER!"

-"Pa ja nisam nikad letjela, kako to?" - kao da sam odbijala tu ponudu.

„Neću da sjedam u helikopter, ići će sigurno neki autobus uskoro " - bila sam ubijeđena da sam u pravu.

„General Todić je rekao da je situacija veoma teška, granica je zatvorena, borbe se vode razbacano. Na svim područjima oko Save i kad bude zatišje, oni propuštaju jedan helikopter sa ranjenicima da se prebace do bolnice. Osim toga, tako sam ja siguran da ti se neće ništa desiti. Sad si dala otkaz na poslu, pa idi tako ili nikako!" - već je bio i ljut što mu postavljam pitanja oko nečega što je jasno samo po sebi.

Ništa mi nije preostajalo nego da se spakujem, ono najosnovnije, uzmem moju zadnju platu i via – polijećem helikopterom za Beograd. Taman mi je ostao jedan dan do polaska.Čuli smo na radiju da je nastupila pretumbacija stanovništva hrvatske nacionalnosti, bježe glavom bez obzira od četničkih hordi u pravcu mora. Dvoje od tih izbjeglica su bile moja baba i ujak, majčina mati i brat. Onako kako je plakala moja mama, neću lako i brzo zaboraviti. Bila je uplašena i zabrinuta kako će preći na sigurnu teritoriju. Naime, četnički pokret u Krajini je bio veoma jak. Koliko je mrtvih i izbjeglih u tim danima zaista i bilo, ne zna se.

Sa snagom natčovjeka, moja mati je odlazila da održava časove hernije i biologije i to najnormalnije djeci koju je voljela više od sebe, djeci od koje je ljude pravila. Često se dešavalo da joj dolaze svršeni Ijekari i inženjeri da joj se zahvale na izvanrednoj profesionalnoj i ljudskoj komponenti koju im je dala za život. Sam Bog zna kako je mojoj majci bilo! Ja odlazim! Njeni su u izbjegličkoj koloni. Muž i sin su svakog dana na stražama, u rezervama, a ako se zaista totalno zarati onda će biti i u ratu.

Na sreću pa je ujak studirao u Splitu. Poznavao je dosta ljudi i uspio je da smjesti baku na sigurno dok im ne daju neki drugi stan. Tako su nekako i preživjeli te prve dane izbjeglištva. Navodno je ujak bio umiješan u politiku pa je imao i privilegije. Hvala Bogu, barem s te strane bilo mi je lakše napustiti roditelje, inače bi ostala uz majku.

"Nemoj ići, biće ti žao kad se budeš morala boriti sa svim onim s čim sam se ja borila, sama bez mojih u blizini da mi pomognu" - pokušala je mama da me odvrati od puta, to zadnje veče pred polazak.

"Gdje mi ideš u Njemačku, dijete moje? Niti ja znam tog Filipa, nikakva je to prilika za život. Ona Desa je grozna, kako ne znaš za sebe, dijete moje?" -i dalje je govorila, i govorila, i govorila...

Četvrti maj, hiljadu devetsto devedeset druge. Rana zora, sunce je tek izašlo, biće divan dan. Već je bilo toplo, kao da je juli mjesec. Morali smo da se požurimo, otac i ja.

"Dijete drago, šta će ti tolika koferčina, neće te pustiti u helikopter sa tolikim stvarima" - galamio je tata, trpajući mene i kofer u auto, brzo da nas niko ne vidi. Samo je mama još provirila glavu kroz prozor niše odakle me je uvijek pratila kada bi izlazila s kolegicama ili išla polagati ispite na ekonomskom fakultetu. Gledala bi za mnom i komentarisala da li sam se lijepo obukla, kakva mi je kosa, poželjela bi mi još sreću i nestala svojim poslom.

"Nemoj ići...!!!!" - zajaukala je za mnom.

Mahnula sam joj i sjela brzinski u auto kako mi je tata naredio.

Vozeći se pravcu budućeg banjalučkog aerodroma, ćutalili smo oboje.

U grlu mi je bila velika knedla, nisam mogla više ništa da kažem. Sam ovaj čin je bio dovoljan da znamo na čemu smo. Moj otac je takođe vozio auto s nelagodom u grlu.

S vremena na vrijeme smo se pogledali, on bi u svom stilu samo kao fol dao gas da je već kasno, moramo se požuriti, sve je u redu.

„Sve će to biti dobro, kćerkice tatina, ne brini" - napokon je progovorio.

"Ti si ionako letila pa poleti prvi put helikopterom za Beograd. Eto, ni ja nisam nikad letio, ti ideš prva" - ohrabrivao me je. Niko nije znao da mi da tu hrabrost, samo on, moj daddy. Kad je tako govorio, imala sam osjećaj da je sve već prošlo, taj let od kojeg imam veliki strah, da sam već stigla u Njemačku i vratila se ponovo njima, u svoj stari život.

"Idem da vidim kako živi Evropa" - pokušala sam da ga malo i nasmijem.

Oči su mu bile vlažne.

Mene je vodila budućnost za ruku, vukla me u tim momentima tamo gdje mi je bilo suđeno.

Morali smo još da sačekamo otprilike sat vremena. Helikopter se nije spustio ili nije bila data dozvola za polijetanje, ko zna. Čekanje je bilo tako kratko jer gledajući u oči mog tate mogla bi još čitav život da proživim. U tih sat vremena izvršila se transakcija snage, volje, optimizma, ljubavi i vjere da je život lijep.

Izvadio je novčanik i dao mi malu sličicu Marije Bogorodice s djetetom. "Ovo čuvaj i Bog će te čuvati".

-"Ajde tata, ne pretjeruj, sad ćeš imati mir od mene, nema ko da te sekira i uvijek nešto zahtijeva, biće ti malo dosadno. Ali ne zadugo, eto mene za mjesec dana ponovo". Ove gluposti će se smiriti i neće biti rata."

I već je bilo vrijeme za polazak. Morali smo da zauzmemo drugu poziciju gdje će da sleti helikopter.

Moj koferčina, i to bez točkića, počeo je već da mi bude težak pa zatim još tri dodatne torbice sa svim i svačim što mi je mama dodatno spakovala, ono za usput.

Bio je to pravi vojni, veliki zeleni helikopter sa znakom Crvenog krsta. Helikopter sam zamišljala ipak malo manjim. Prilikom slijetanja, zamalo što me nije oduvao sa preglasnim propelerom. Već sam morala da uđem, nije bilo više moguće razmjenjivati riječi sa tatom, bilo je preglasno i prevjetrovito. Pomogao mi je da ubacim koferčinu unutra i sklonio se u stranu. Sad je sve bilo na meni.Ušla sam da nađem neko mjesto. Nije bilo standardnih mjesta. Bio je namijenjen za ranjenike sa ležaljkama, za instrumente na koje su priključeni da prežive do Beograda, do VMA. Tako da sam se smjestila u zadnjem dijelu, pri repu. Kao da sam se htjela zaštititi od nekog eventualnog pada tog helikoptera. U ruci sam držala Majku Bogorodicu i stisla sam je samo jače: - "Molim te, Bože, pomozi mi da preživim ovaj let. "

Ranjeni momci koji su sa mnom letjeli u spas, bilo mi ih je tako žao. Jedan jako mlad dječko ležao je bez obe noge i jaukao, plakao, kleo sve što je živo na ovoj planeti. Jedan je povraćao, prije početka samog leta. Drugi je samo tupo gledao, negdje. Doktor, koji je takođe bio mlađi, vikao je njih da ne padaju duhom, sve će biti bolje kad stignu u vojnu bolnicu.

„Hoće li mi tamo nove noge nakrpiti?!" - upita momak bez obe noge.

"I to ćemo da ti nakrpimo, ako treba, a sad polijećemo" - prodera se doktor, tako da sam mu i ja povjerovala koliko se proderao na te jadne momke.

Bila sam u vazduhu, prvi put u životu. Dopalo mi se. Gledala sam njive, pejzaže naše bosanske. Dole je sve bilo tako lijepo, tog četvrtog maja '92. Sve dok nismo počeli da prelijećemo područje gdje su se vodile borbe. Vidjela sam prizor kao u Rambovom filmu, tenkovi, dim, vatra, male ljude kako stoje na nišanima. To je bilo dole, ja sam bila gore. Neki je dečko počeo da kuka kako će da nas pogode i to je to.

"Ne seri, ćuti i začepi uši ako te je strah! - prodera se jedan vojnik koji je bio u našoj pratnji.

"A ti, mala, okreni glavu, ovaj sad povraća!" - obratio se meni, tako da sam morala da okrenem glavu.

Kad sam ponovo smjela da gledam, bili su ga pokrili preko glave.

Pokušavala sam da gledam dole, da ne posmatram moje saputnike.

Prešli smo borbene linije i letjeli u pravcu Srbije, Beograda. U pravcu boljeg ili...

Na VMA smo sletjeli i morala sam, bez pozdrava s bilo kim, nadalje da šlepam moj kofer i da se snalazim, da tražim gdje je stanica, autobuska ili željeznička ili bilo koja odakle mogu da otputujem za Njemačku.

Osvrtala sam se prvo gdje sam. Nisam znala u kojem pravcu da idem, nije bilo nikoga da mi pokaže put. Jedina moja ideja je bila, prvo treba da siđem s brda pa onda dalje u pravcu grada, tih kuća koje se vide dole.

Tako sam i krenula, polako s koferčinom u pravcu prvih kuća.

Išla sam i išla, relativno lakim korakom jer je bilo nizbrdo.

Stigoh do nekakve ulice s tramvajskom stanicom. Ah, čudo se desilo. Bila je nekolicina ljudi koja su čekali tramvaj.

"Kako mogu najbolje da stignem do autobuske stanice, tj. željezničke?" - upitah jednu ženu što je stajala u grupi.

"Najbolje ti je, dete, da uđeš sa nama sad u *dvojku* pa kad siđemo, pokazaću ti kako da ideš dalje" - rekla je sasvim mirno.

Ovi ljudi ovdje su mi se činili sasvim opušteni, kao u nekoj drugoj zemlji. Da, i bili su u drugoj zemlji, samo što to za mene nije bilo pojmljivo. Zbog toga sam i uživala u ovom danu, četvrtom maju jer sad tačno tu gdje sam se nalazila bila je ona moja zemlja, mira i raznih čuda, ljepota i čari što samo rodna gruda može da ima. To je bilo to! Ona situacija očaja koju sam ostavila iza sebe u Banjaluci nije bila normalna. "Bože daj da sve bude opet kao prije kad se vratim iz Njemačke, ali sad mi pomozi da odem odavde..."

U sebi sam se molila i dok sam se vozila tramvajem. Oh, kako je to super, voziti se tramvajem! Baš ću pričati mami kako je Beograd divan i veliki pa onda imaju ove tramvaji, svuda se stigne, kud god poželiš. Vjetrić pirka, sve je zeleno i sunce grije na sve strane. Osjećala sam i prvi umor. Kao da sam malo i prispala, došla mi je mama u san sa zabrinutim pogledom.

Trgao me je glas one žene: "Izlazimo, dete. Ajde da ti pokažem kuda ćeš dalje." - povukla me je za ruku na drugu stranu ulice.

"Ovo gde smo sad su Terazije. Jesi li bila ikad u Beogradu?" - konstatovala je i istovremeno postavljala pitanja.

"Jesam, nekoliko puta, sa roditeljima, ali to je drugačije. Sad iskreno da vam kažem nemam pojma gdje sam. Jednom me je tata vodio, tada smo putovali vozom, znam samo da je stanica jako lijepa i velika" - kao da sam nastojala da ovu nepoznatu ženu ubijedim da sam sto posto sigurna kuda idem.

Malo me je nepovjerljivo gledala, sažalijevajući moj jad sa ovom koferčinom, i to bez točkia što sa sobom vukljam.

"Gde ćeš ti ,u stvari"? - upitala me je na kraju.

"U Njemačku! Hvala vam na pomoći, sad ću sama dalje, ništa se ne sekirajte!" - mahnula sam joj i uletila u sljedeći tramvaj što je trebao da me odveze tačno do željezničke ili autobuske stanice.

Vožnja je bila nešto kraća, stanica se ukazala u svoj svojoj impozantnosti i ljepoti, baš onako kako mi je ostala u sjećanju kad sam bila s tatom na ovom istom mjestu, prije nekoliko godina.

Žurila sam u pravcu kase. Samo da kupim kartu pa ću da se javim mojima.

"Dobro veče!" - rekoh prodavačici na kasi.

"Da, izvoli.." - nije me ni pogledala dok je brojala novac, čekajući da izrazim moju želju.

"Ja bi kartu za Minhen, u jednom pravcu"- rekoh molećivim glasom. Podigla je pogled u mom pravcu.

-"Odakle si, dete?"

-"Iz Banja Luke."

"Pa koji pasoš imaš"?

-"Jugoslovenski."

"Ne verujem da će da te puste. Pasoš su izmenili otkako zaratiše Hrvati i Slovenci protiv nas, nema više Juge" - samo je vrtila glavom i kao da je pokušala da me definitivno odvrati od moje namjere da idem za Njemačku.

"Imam i moju studentsku vizu. Čula sam da s njom lakše puštaju, mislim, ko ima novi pasoš" –i dalje sam je ubjeđivala.

-"Osim toga, zamoliću konduktera da mi pomogne ako ikako bude mogao. Samo da pređem granicu pa onda je sve lakše"...

-"Eh, devojčice, taj prelazak je kritičan. Je li, kako si uopšte stigla dovde?"

"Stigla sam s ujakom"- slagah joj tako lako.

-"Pa je li ujak vozi avion, bre? Ajde dete, znamo svi kakva je situacija."

"Evo ti karta pa probaj da se prebaciš. Želim ti puno sreće!" - izdade mi tu kartu zlata vrijednu, zahvalih joj se i požurih u pravcu prve telefonske govornice da se javim mojima, da se ne brinu.

"Halo, mami, evo me u Beogradu!" -vikala sam u slušalicu kad sam čula mamin glas.

"Znaš kako je lijep Beograd!" - nastavljala sam oduševljenim glasom da dijelim moju sreću sa mamom. Ovaj osjećaj slobode u slobodnoj zemlji, osjećaj kako je lijepo kada je sve normalno kao i prije pa se možeš diviti svim ljepotama ovog svijeta.

"Oh, Beograd je divan grad" - odgovorila mi je mama.

-„Uživaj, vrijeme je isto tako lijepo, sve je zazelenilo."

-„Prošla sam i Terazije, samo sam vidjela iz tramvaja."

"Tu je tvoj tata studirao pet godina" - čula sam glas tate kako dovikuje da ga čujem.

Bilo mi je lakše da sam im se javila. Pomislila sam da nazovem i Desu. Ma neću, njoj ćemo se ja i Filip javiti kad dođem u Njemačku.

Kupila sam novine, kiflu, čokoladu i flašu vode i zaputila se u pravcu perona pet.

"Pet, pet je broj maja, petog mjeseca" - pomislila sam u sebi, sve će dobro proći.

Već je padao sumrak, osam sati naveče, četvrti maj devedeset druge, Beograd.

Po planu, voz je trebao da krene u 21:05h, sa perona pet.

Idem da ga nađem pa da porazgovaram sa kondukterom kako je najbolje da se smjestim, u koji vagon, odakle će najlakše da me puste preko granice. Čula sam da su Austrijanci najgori, oni ako puste, sve je dobro.

"Samo da ubacim ovu koferčinu u voz pa da sjednem", mislila sam se, približavajući se peronu pet.

Voz za Minhen već je stajao. Para je šikljala na sve strane i, s vremena na vrijeme, oglašavala se tutnjava naglašavajući skorašnji polazak voza. Kontrolori su lupkali po točkovima, putnici su već pomaljali glave s prozora. Neki su već večerali, a neki su spustili zastore. Nekoliko osoba je prošlo pored mene za koje sam mislila da bi mogli biti KONDUKTER.

Po nekoj mojoj logici, zaputila sam se u pravcu lokomotiv misleći da lokomotivu niko ne kontroliše. Najbolje da se direktno smjestim u nju.

"Dobro veče!" - rekoh jednoj promoljenoj glavi iz lokomotive.

-"Dobro veče."

"Jeste li vi KONDUKTER?"

"Nisam ja, eno ga tamo čika-Brane, on ti je odgovoran" - uputi me na kolegu što se šetkao pored prvog vagona pušeći cigaretu, onako frajerski.

Priđoh mu i pozdravih.

"Gde putuješ, devojčice?" - upitao me gaseći u tom momentu cigaretu, gnječeći je nogom.

"Htjela bi do Minhena, ako je moguće. Da li biste mogli da mi pomognete nekako da se smjestim u vašoj blizini pa da porazgovarate sa graničarima da me puste da prođem?" - brzo sam govorila, objašnjavajući mu moju situaciju.I istovremeno ga moleći za pomoć, kao da je sad sve od njega zavisilo.

"Ajde, uđi ovde u ovaj prvi vagon u mojoj blizini, rešićemo to" - pokazao mi je rukom na ulaz i pomogao da ubacim koferčinu.

"E, baš vam hvala!" - popeh se uz njegovu pomoć u taj prvi vagon koji treba da me nosi u pravcu Minhena, Njemačke.

Neki osjećaj sigurnosti baš u ovom prvom vagonu i u blizini ovog dobrog konduktera, ispunjavao je moje srce.

Bila sam, kako se činila situacija, baš sama u kupeu. Mislila sam kako sam imala ogromnu sreću da je kondukter bio tako velikodušan pa mi je izašao u susret i obećao da će da mi pomogne. Sad je bilo važno misliti na prelazak austrijske granice. Pripremila sam pasoš i studentsku vizu, da imam stalno u rukama. Onako spontano, bez razmišljanja počeh se moliti Bogu. Već po treći put uhvatila sam samu sebe da se molim Bogu. lako ga niko nije nikada spominjao u mojoj roditeljskoj kući, On postoji da mu se molim sad kad sam sama samcata u nekakvom vozu, u nekakvom dalekom Beogradu i kada sam odlučila da putujem u nekakav daleki Minhen, nekakvom nepoznatom Filipu u kojeg sam bila smrtno zaljubljena. Uplaši me glasno otvaranje vrata mog kupea.

"Je li, mačkice, je li sve u redu? Čika-Brane će da te poseti večeras, ništa ne brini. Još malo pa ćemo da krenemo, nešto su se odužili, bre...pa nikako da nam daju znak, ali evo sad ćemo" - sve je izbrojao tako odjednom, da nisam mogla da primijetim svaku njegovu riječ.

Nije bilo razloga za zabrinutost.

On se izgubio ponovo u pravcu najvjerovatnije njegovog radnog mjesta, a ja sam posmatrala stanicu, vozove, ljude, prekrasnu večer, nebo puno zvijezda. Eh, kad bi se zvijezde mogle sa sobom ponijeti....

Sigurno smo čekali još dobrih sat vremena, glasan pisak lokomotive naglasio je polazak.

Ciao, zemljo moja!

Do viđenja!

Odoh!

Bilo je lijepo i za mene interesantno posmatrati one pejzaže vozeći se, ravnice koje su bile nepregledne, Panoniju u svim njenim osobenostima, Đorđe Balašević u ušima. Pjevušila sam njegove pjesme i divila se toj nepreglednosti ravnice sve do Mađarske.

U jednom momentu sam se trznula. Zasanjala sam se i majka mi je došla pred oči. Smiješila se i plakala u isto vrijeme.

Taj san me je totalno uplašio, da nisam mogla više da zaspim.Mislila sam na njene riječi, na sve što mi je govorila o riziku koji me čeka na ovom mom putešestviju, o Desi, Filipovoj mami, o samom Filipu i uopšte o tome kako lakomisleno činim stvari u životu.

"Mama, tek su mi dvadeset dvije godine" - šaputala sam i željela da joj ta poruka stigne.

Pred očima su mi bila samo ta dva plava oka i sočne usne što me čekaju u Minhenu. Još malo, pa ćemo se ponovo voljeti kao u Banjaluci, ali još slobodnije, ljepše i do besvijesti.

Osjećaj da će mi cijelo srce i stomak da se raspadne, ispunjavao je cijeli kupe i cijeli voz koji treba da me odveze direktno njemu. Zbog njega sam to sve i činila. Kako je lijepa ljubav...

Samo što od tih silnih fantazija san mi nije dolazio na oči. Malo, onako kao da ću da uspijem da zaspim, već bi mi se pojavio njegov osmijeh pred očima i bila bih budna, ponovo gledajući kuda se vozim, razmišljajući o svim opasnostima koje me čekaju na famoznim granicama.

"Maco, sad ćemo na mađarsku granicu, oni su ti ok. Ne brini ništa" - pomolio je glavu kondukter Brane kroz vrata mog kupea.

"Eh, baš vam hvala puno, nemate pojma koliko mi pomažete" - odgovorila sam mu sa osmijehom.

"Uh! Sad da duboko uzdahnem pa da preživim prvu granicu. "

"Bože dragi, daj samo da me puste bez problema." - obratih se još jednom mom pratiocu.

Zaista, zaustavili smo se u nekakvom malom pograničnom mjestu i sačekali neko vrijeme da se pomjerimo kako bi kontrola prošla kroz vagone. I tako smo se micali u pravcu Mađarske. Nije bio nikakav problem, čak nisam ni vidjela graničara, samo su prošišali pored i dadoše znak da voz krene dalje.

"Ovo je već dobar znak!" - rekoh čika-Brani kondukteru, u hodniku kupea. Zapalili smo skupa jednu cigaretu, onu olakšavajuću.

"Kako rekoh, dok je čika kod tebe, ništa da brineš" - osmijehnuo se krajičkom usana i uz to mignuo okom, onako šeretski.

Nebo je bilo fascinantno lijepo. Zvijezde kao da su se rađale jedna za drugom i bivale sve brojnije i brojnije. Nedostajao je samo još mjesec. Te večeri, petog maja devedeset druge, nije bio prisutan. Već je dobro zagrizla noć, sve je bilo tiho, samo kloparanje točkova mog sudbonosnog voza mi je budilo svijest.

Pokušala sam da zaspim. Pred očima mi je bio samo Filip. Zamišljala sam da se ljubimo, volimo...

Iznenadilo me je naprasno otvaranje vrata mog kupea.

Brane kondukter stoji i smješka se.

"Šta je, luče, ne spavaš?" - konstatovao je.

„Još ne, ali taman sam htjela... " - pokušala sam da mu na taj način kažem „Laku noć".

Ušao je i sjeo kraj mene. Stavio je ruku preko mojih ramena i povukao me sebi.

Glavu je primakao mom licu tražeći moja usta. Bilo mi je neprijatno do daske.

Ustadoh i počeh da galamim.

"Šta vam je? Ja nemam te namjere, samo sam vas pitala da mi pomognete. Najbolje da izađete iz mog kupea, ja ću da se premjestim negdje drugo. I još nešto, sasvim mi je svejedno ako i ne pređem granicu..., napolje!" - pokušala sam da uhvatim vazduh i da se smirim.

"Dobro, dobro, šta misliš, bre, ko si ti? Kad su te već pustili u beli svet, tako ti je to u ovom belom svetu, luče..."-ustao je i izašao.

Prvo sam razmišljala šta da radim dalje. Ništa. Zgrabila sam kofer i jaknu i pošla u traženje drugog mjesta, daleko od ovog idiota. Dugo sam tražila i nisam ništa našla. Vratila sam se u moj kupe na početku vagona, navukla zavjesu i stisla se u moj ćošak, pokušavajući da se smirim. Povremeno sam uspjela nešto i da zasanjam.

Austrija je bila sve bliže. U stomaku mi je bio osjećaj napetosti i istovremeno bojazni kako da pređem, da li će da me puste.

Pred zoru upade kondukter Brane još jednom u moj kupe.

„Ej, jesam te uplašio, nemoj da se ljutiš na čika-Branu. Znaš, ovo ti je jeben život, Branin, stalno na putu, a i kad dođem kući žena me neće" - počeo je da mi se pravda, sjedajući ponovo pored mene.

„Ali, imao sam picu za večeras i to znaš kako dobru, vlažnu, a usku da sam mogao odmah... ", razvukao je osmijeh.

„To ti je jedna naša, radi u Salcburgu. Evo sad ćemo u Salcburg da stignemo, zato da ti samo kaže čika-Brane, tu sam, da pomognem... "

"Ništa se vi ne sekirajte, ako me ne puste vratiću se odakle sam došla, hvala na svemu" - okrenula sam glavu u pravcu stanice na kojoj smo se zaustavili, pred samim Salcburgom. Kondukter je izašao napolje i pozdravio se sa jednom ženskom osobom, natapirane kose, visokih potpetica, uskog džinsa i jedne torbice. Kako je samo mogla svoje stvari da strpa u ovu torbicu, pitala sam se. Otklapala je u pravcu izlaza.

Najavili su se graničari, prvo mađarski pa onda austrijski. Kad su od mene uzeli pasoš, samo su udarili pečat i nastavili dalje.

Bila sam sretna zbog toga i nastavila dalje da sanjam o mom susretu sa Filipom. "Eto, tolika frka, a ništa. Jugin pasoš je jugin pasoš" - mislila sam se i utonula u san.

Austrija je bila dugačka. Čula sam neke ljude kako su govorili da nekad i više od sedam sati traje putovanje do Minhena.

Alpe su bile fascinantne. Pitala sam se na kojoj smo visini mogli biti. Sve mi se činilo tako gigantno, ogromo. Sve do ovog momenta mislila sam kako je Bosna prebrdovita. A ono, mala Bosnica i mala brdašca u njoj. Zora je počela da sviće. Umotala sam se u moj štrikani džemper i naslonila glavu uz prozor promatrajući pejzaže nepoznate zemlje o kojoj smo samo u istoriji učili da je bila ono što je bila. Drugi svjetski rat je već odavno završen, ali ponavljanje činjenica o strahotama Trećeg Rajha držalo nas je sviju na oprez jer neko je nekad kod nas rekao "Istorija je učiteljica života." Treći Rajh je bio tad, a ovo sad je izlaz iz jadne Bosne i rata u njoj.

Nisam više bila preokupirana da li ću preći njemačku granicu ili ne. Ni kondukter Brane se nije više pojavljivao. Mogla sam u miru da sanjarim o konačnom susretu sa Filipom.

Kad smo trebali da se zaustavimo na njemačkoj granici, voz se zaustavio i nikako dalje da krene. Izišli smo svi u hodnik vagona, neki su psovali, neki su pokušavali da pretpostave šta se dogodilo. Niko u stvari nije imao pojma šta se dešava, zašto ne nastavljamo dalje. Falilo je samo nekoliko kilometara do granice. Prolazio je već i prvi sat vremena, zora je odavno svanula, sunce je počelo da se podiže i sija u svoj svojoj ljepoti majskog dana. 6. Maj, Đurđevdan. Filipova i Desina slava. Sve mi je srce raslo od radosti, kako ću da ga zagrlim uskoro i to baš danas na Đurđevdan. Pjevušila sam Bregin "Đurđevdan" i strpljivo čekala da voz produži.

Neka se frka podigla i uđoše graničari, odnekud kao da su iz zemlje ispali. Utjerali su nas sve u kupe i užurbano se pomicali iz jednog kupea u drugi, vukući velikog psa ovčara sa sobom. Tražili su nekoga. Nešto su vikali na njemačkom i ulijevali onaj prastarinski strah u kosti.

"Bože, pomozi mi, molim te, još samo ovaj put. Već je sedam sati i Filip sigurno mora na posao. Ako se sad ne požurimo, neće moći doći po mene" - šaputala sam moju molitvu.

"Guten Morgen!" - otvoriše vrata mog kupea. Bili su dvojica i pas, na vratima mog kupea. Zadržavajući potrebnu mirnoću, osmjehnula sam im se i otpozdravila na engleskom:

-"Good morning."

"Nix deutsch, I speek english" - nastavila sam i dalje sa osmijehom, pokušavajući da ih odvratim od namjere da uopšte i pokušaju da pitaju za pasoš.

"Documents?!" - reče jedan od njih dvojice, bio je malo viši od kolege i sasvim ozbiljnog izraza lica.

Pružila sam mu moj jugin pasoš.

Uze ga, prevrnu listove i začuđeno pogleda u kolegu. Pa još jednom isprevrta sve listove pa zagledava sve što je unutra. Nikako da mi vrati pasoš. Već sam bila stavila ruku u moju torbicu da pripremim rezervnu soluciju, moju studentsku vizu. Ovaj iziđe i odnese nekuda moj pasoš. Prošlo je neko vrijeme kad se pojavio sa još jednim kolegom, ovaj put obučen u crno. Garant policajac drugog tipa, ko će ga znati kakva mu je bila funkcija. Odavao mi je utisak da ima ipak neku veću funkciju od druge dvojice.

-"This is an old passport!" "Do you have new one?"

"This is my yugoslavian passport, I made it last month" - spetljala sam se u govoru na onom školskom engleskom. Videći da je vrag odnio šalu nastavila sam: -"I am a student, I must turn next month to Bosnia, I go only to visit."

Uze moju studentsku vizu i ode nekuda. Nije se vratio izvjesno vrijeme. Srce mi je lupalo svom snagom u grlu. „Bože, daj da sve bude u redu".

Čekanje je bilo najgore. Instinktivno sam pripremila moj kofer i stavila ga pokraj sebe, kao da sam htjela da im na taj način pokažem da evo već izlazim. Neću vam smetati, samo me nemojte ovdje duže zadržavati.

Čuo se pisak lokomotive i voz poče polako da se kreće. Nada mi se probudila za dobar ishod ove situacije. Još mi nisu vratili moj pasoš i moju vizu. Voz je sve brže i brže kretao u pravcu zadnje stanice - Minhena.

Nakon nekog vremena, uđe kondukter i pruži mi dokumenta. "Otišli su i svima su rekli da se javite u konzulat sljedeće sedmice radi novih pasoša" - rekao je odsječno i izgubio se iz mog kupea.

"Hvala Bogu!" - odahnula sam i sa totalnom pažnjom osmatrala svaki detalj prirode u ovoj Njemačkoj. Da toliko zelenila i šuma ima Njemačka, nije mi se prije činilo, nisam imala pojma. Osjetila sam teški umor. Računala sam koliko sam mogla spavati u ova dva dana puta. Možda nekih tri sata u cjelini.

Ulazili smo u stanicu – Minhen. Ogromna moderna stanica – Hauptbanhof.

Đurđevdan, 6.maj devedeset druge. Sedam sati ujutro.

"Evo me, stigoh", rekoh sama sebi i potrpah sve ono sto šam imala sa sobom žureći da vidim Filipa.